Robert H. Milligan: "The Fetish Folk of West Africa",

Fleming H. Revell Company, New York, Chicago, Toronto, London and Edinburgh, 1912.

robert h. milligan

Ne, potkovica nije dobila svoju moć donošenja sreće među crncima već među seljacima u Njemačkoj.

Jednom davno, u njemačkom selu, jedan pošten i marljiv kovač izrađivao je potkovice kad je naišao vrag kojeg je privukao zvuk udaraca čekića po nakovnju. Dok je gledao kovača, pomislio je kako bi bilo jako dobro da i sam dobije potkovice i dogovorio se s kovačem. Kovač je prepoznao vraga i zato mu je na noge prikovao užarene potkovice. Vrag mu je platio i otišao, a pošteni kovač je novac bacio u vatru. Nakon nekog vremena, vrag je počeo osjećati bol koja je bila sve jača i jača dok nije iščupao potkovice i bacio ih. Od toga dana, uvijek kad vrag vidi potkovicu, okrene se i pobjegne glavom bez obzira.

Crnci su tako zdušno prihvatili ovo praznovjerje da mnogi misle kako je kod njih i nastalo jer jako podsjeća na mnoga njihova vlastita praznovjerja. To zapravo samo dokazuje kako su neznanje i praznovjerje u Africi poput našeg neznanja i praznovjerja.

Amulet, fetiš i relikvija predstavljaju različite stupnjeve vjerovanja. Svi zajedno čine fetišizam. Amulet ne funkcionira razumom nekog inteligentnog bića unutar njega već pomoću nekog utjecaja izvana. Potkovica je takav amulet. Među brojnim afričkim amuletima je i uzica koju majka veže djetetu oko struka. Ovaj fetiš je za zdravlje. Fetiš ne mora biti konkretan predmet, kao što je amulet, već može biti riječ ili akcija, znak ili simbol, formula ili pjesma, kako u Africi tako i drugdje u svijetu. Prebrojati osobe koje su se okupile određenom prilikom uzrokovati će smrt bar jedne od njih. Izgovaranje neke riječi u krivom trenutku može imati pogubne posljedice.

Fetiš predstavlja viši oblik vjerovanja od amuleta. Jedan uobičajeni oblik fetiša podrazumijeva animizam, odnosno različite objekte iz prirode koji imaju svoj vlastiti život kao i čovjek i koji uzrokuju različite pojave. Njihov život ne može se odvojiti od objekta. Orlove kandže, pero iz krila bilo koje ptice, leopardovi očnjaci, zubi životinja i svi objekti koji su povezani s onim što je poželjno ili čega se treba plašiti, vrlo su vrijedni fetiši jer predstavljaju moć koju sobom nose. Vjetar razgovara sa šumom, a šuma s vjetrom. Tornado je često ništa drugo nego svađa između planine i šume, munje i vjetra, a u takvoj svađi čovjek može stradati. Ne zato što su ljuti na nas, već između sebe i tada je najbolje da im nismo na putu.

Usko vezani uz ovu grupu su oni fetiši koji nemaju moć samog predmeta ili duha, već se moć prenosi na mjesto na kojem obitavaju. Duh može izaći iz fetiša i nakon toga više nije od nikakve koristi, međutim, vrač može svojom sposobnošću natjerati duha da ostane. Sve dok duh ostaje, on je pod kontrolom vlasnika fetiša i mora mu ugađati. Ako ga ne posluša, vlasnik će ga kazniti, obično tako da ga objesi negdje gdje ima puno dima. Takva vrsta fetiša je, recimo, kozji rog kojeg čovjek nosi oko vrata kad hoda šumom da bi za neprijatelja bio nevidljiv, ili ga sakrije među biljke da ih vjetar ne bi mogao uništiti.

17_fetisi

Najmoćniji i najsvetiji fetiš je relikvija predaka koju posjeduje svaki muškarac. To je očeva lubanja ili lubanja nekog pretka. Ovdje se fetišizam pretvara u obožavanje predaka. Lubanja je prebivalište mrtvog oca i ako se prema njoj dobro postupa, što znači ako se drži na toplom i suhom mjestu, otac će osigurati mnoge usluge – uspjeh u lovu i ratu, u krađi i privlačenju tuđe supruge. Naime, preci nisu smrću dosegli nove moralne vrijednosti. Sin nikad ne kažnjava fetiš predaka ali ako ga zanemari, ako dozvoli da mu bude hladno ili se smoči, predak kažnjava njega.

Mnoge puške lovaca nisu opalile u presudnom trenutku upravo zbog ovakvog zanemarivanja. Sin često razgovara s mrtvim ocem, priča mu o svojim problemima i traži od njega pomoć. Ovaj fetiš je samo za muškarce. Ako ga žena vidi, sigurno će umrijeti. Strah žena nije imaginaran jer ljutnja predaka, kao i kod većeg dijela okultizma u Africi, ima materijalnu osnovu u tajnom otrovu kojeg pripremaju živući.

Vrača se treba bojati. U nekim plemenima njegova moć je veća nego u ostalima ali unutar njegovog plemena njegova reputacija ovisi o njemu samom. Svaki čudak, ako ga prati malo sreće, može uvjeriti ljude da može napraviti moćne fetiše. Za dobru cijenu uvijek postoje primjene za različite fetiše. Svaki uspjeh pojačava njegovu reputaciju, a ako je dovoljno lukav, čak će i neuspjeh pretvoriti u uspjeh. Ako čovjek vrati fetiš i kaže mu da nema potrebnu moć – da mu je nešto ukradeno, da njegove kokoši ne nesu jaja, žene ga varaju ili mu se kanu potopio – vrač obično neće priznati neuspjeh već će otkriti razlog i još više zadiviti mušteriju svojom vještinom i znanjem. Ponekad, čim pogleda fetiš, kaže da je mrtav, da je njegov duh odlutao i da se može baciti jer je bezvrijedan. Zatim nekim okultnim metodama otkriva zašto se to dogodilo. Možda vlasnik nije dobro brinuo o fetišu ili ga je neprijatelj okrenuo u svoju korist ili ga je ubila vještica. Nakon toga mu ponudi drugi fetiš uz razumnu cijenu.

Vrač ubrzo stječe sposobnost otkrivanja opsjednutosti, a ponekad i otkrivanja vještica. Njegove dijagnoze i načini liječenja su različiti i zanimljivi. U jednom slučaju, kad je vrač otkrio da je pacijent opsjednut, na grudima mu je nožem napravio nekoliko zareza i ustima isisao ranu. Nakon toga je iz svojih usta izvadio kozji rog kojeg kao da je isisao iz tijela pacijenta. Na ovaj način je izvadio nekoliko predmeta – korijen, komad keramičke posude, pero – i ostavio pacijenta da se oporavi. Da se pacijent nije oporavio, to sigurno ne bi bila vračeva krivica.

Uvijek postoji pitanje koliko je vrač svjestan hipokrit. Svoju praksu obično započinje određenim fetišom u kojeg zaista vjeruje i čija učinkovitost je provjerena. Zatim prema istom načelu otkriva druge fetiše, naime, uvijek postoji određeno načelo, odnosno, očigledna veza između sastojaka fetiša i namjene za koju je napravljen. Ako su neki od njegovih prvih fetiša uspješni, vrač može povjerovati u svoju moć. Kasnije može doživjeti neuspjeh ali i dalje vjeruje u fetiše.

Afrika predstavlja neotkriveno područje za psihologe. Muškarac koji posjeduje fetiš–lubanju često traži njenu pomoć u sprječavanju nevjere svoje supruge. On sastavlja fetiš od njenog uvojka kose, nokta, njene pljuvačke i stavlja ga u kutiju zajedno s lubanjom. Sada, on vjeruje da će u slučaju nevjere njegova supruga sigurno umrijeti. Činjenica je da je ovakav fetiš često učinkovit i bez pomoći otrova. Strah često dovodi suprugu do priznanja, koje njoj donosi slabo olakšanje jer joj tada svi govore da će umrijeti. Jadna žena naglo slabi i umire. Pretpostavljam da je uzrok njene smrti snažno vjerovanje u fetiše.

Afrikanac ne otkriva vladavinu prirodnih zakona. One pojave čiji uzrok nije tako očit kao njihovi učinci, pripisuju se nadnaravnim uzrocima. Budući da je htijenje uzrok kojeg poznaje iz iskustva, on instinktivno povezuje prirodne pojave s osobnom voljom i to ne jednom nego mnogim voljama jer prirodne pojave su raznolike i raspoloženje prirode nije konstantno. On čuje udar groma i ako kaže: "Netko je nešto bacio", nije jako daleko od starog koncepta Jupitera koji vitla gromovima. Budući da ono što je normalno i što se redovito ponavlja ne privlači pozornost kao ono što je neobično i čega se treba plašiti, Afrikanac zaključuje da su brojni duhovi koji upravljaju prirodom većinom zli i neprijateljski raspoloženi.

Od tog uvjerenja nije velik korak do vjerovanja da su duhovi prisutni u svemu što se nalazi u prirodi i to svaki u odgovarajućem objektu, a to je fetišizam. Svaki put kad netko zalupi vratima u ljutnji ili nogom šutne košaru, on izražava instinkt fetišizma.

U svijetlu aksioma po kojima afričko vjerovanje briše granicu između prirode i nadnaravnog i po kojima je mašta gotovo jednako živa kao i stvarnost, možemo razumjeti konkretne slučajeve mentalnih stanja.

Jedna žena, znajući da je kazna smrt, priznala je, nedvojbenim uvjerenjem, da je pomoću čarolije uzrokovala smrt druge žene.

Bez ijedne naznake izmišljotine, jedan čovjek mi je pričao kako je jednom hodao šumom i sreo dva stranca koji su ga snagom fetiša srušili na zemlju, rasporili, izvadili utrobu i napunili suhom travom. To bi ga sigurno stajalo života da nije naišao vrač iz njegovog sela koji je izvadio travu i vratio mu utrobu.

Poglavica Du Chaille imao je sina koji je bio njegova radost i nada. Međutim, sin je bio optužen da je ubio dva čovjeka iz svog sela tako što se pretvorio u leoparda. Poglavica je svim silama branio sina ali na svoje zaprepaštenje, njegov sin je istupio i priznao krivnju. Uz pristanak poglavice, sin je osuđen na polaganu smrt na lomači.

Afrikanac vjeruje u Boga koji je sve stvorio, međutim, njegova ideja o Bogu je uglavnom antropomorfna. Bog je veliki afrički poglavica koji ima mnogo žena i koji u pravilu ignorira ljude. Zato je njihovo obožavanje usmjereno prema mnogobrojnim duhovima koji su negdje u zraku, a među njima su i duhovi predaka. Duhovi općenito čine loše stvari ali određenim obredima može ih se udobrovoljiti i pridobiti na svoju stranu. Ipak, neusporedivo je veći broj zlih duhova i upravo strah je pokretač afričkog obožavanja.

U prvom pokušaju prosvjetljenja, afrički um djeluje beznadno nepristupačno. Jednom sam, među pripadnicima plemena Bulu, čuo mladića kako govori o tome da je duga na nebu u stvari zmija koja ima moć – kao i neki muškarci – koja joj omogućuje da postane nevidljiva. Sunce je bilo visoko i poslao sam mladića po vedro vode. Rekao sam mu da ću upravo sada i ovdje napraviti dugu. Kad je o znanosti riječ, radije se držim teorije jer nikad nisam uspio napraviti niti jedan uspješan pokus. Pokušao sam izbaciti vodu u luku u jednom smjeru, ali kako je vedro vrlo čudna naprava za točno ciljanje, voda je zalila mladića od glave do pete. Budući da mladić nikako nije volio četvrti element, smatrao je ovaj eksperiment kaznom za svoje vjerovanje i počeo vikati: "Vjerujem, vjerujem!" Kasnije toga dana, vjerojatno ga se moglo čuti kako svojim prijateljima govori da ne spominju dugu pred bijelim čovjekom, osim ako ne žele da ih zalije vodom.

Afrikanac je ispunio nevidljivi svijet zlim duhovima. Njegov odnos prema višim silama proizlazi iz straha. Njegov odnos prema drugima proizlazi iz nepovjerenja i kulminira u vjerovanju u čarolije. Koncept njegove sudbine nije pun nade niti je uzvišen – budući život nije bolji nego gori od ovog života.

Preci, posebice otac, nude određenu zaštitu od zlih duhova ali čak i takva zaštita nije sigurna jer sami preci su jako osjetljivi i lako se mogu uvrijediti i tada ih se treba plašiti kao i ostalih duhova. Usluge koje sin traži od mrtvog oca nisu nikakvi duhovni blagoslovi već privremene koristi i otac je zbog toga mnogo korisniji mrtav nego živ.

Neprijateljstvo duhova ima različite pojavne oblike. Često se djeci odmah nakon rođenja daju proizvoljna ograničenja i zabrane kojih se moraju držati cijelog života. Najčešća zabrana odnosi se na određene vrste hrane. Ženama se zabranjuju određene vrste mesa ili određeni dijelovi životinje i to najčešće (nekim čudnim slučajem) upravo oni dijelovi koje muškarci najviše vole.

Jednom sam bio svjedok neviđene okrutnosti prema ženi koju sam dobro poznavao. Bila je optužena jer joj je umro suprug. Obratio sam se ljudima i nakon uvjeravanja da je njihova sumnja nerazumna, pitao sam ih zašto je uvijek supruga ta koju prvu optužuju za smrt. Stari poglavica je polako ustao, ljubazno me prekinuo i, koristeći moje domorodačko ime Mote-ke-ye (čovjek-koji-nikad-ne-spava), rekao: "Ah. Mote-ke-ye, želio bih ti postaviti jedno pitanje – jesi li oženjen?" Bio sam svjestan, ako odgovorim "Ne", lukavi starac me nadmudrio. Muškarci su se pogledali s olakšanjem i značajnim smiješkom koji je ljubazno i nepogrešivo značio: "Tada nisi kvalificiran da bi nam sudio jer ništa ne znaš o ženama i njihovoj urođenoj mržnji, a mi znamo sve o tome."

Supruge umrlog uvijek su prve koje optužuju za smrt, čak i bez dokaza, jer se pretpostavlja da je one potajno priželjkuju. Afrika obiluje smrtonosnim otrovima, a mnogi Afrikanci su vješti u njihovoj uporabi. Žene kuhaju hranu i uvijek su u prilici izazvati smrt ovim moćnim i nevidljivim oružjem. Često se događa da je jedan loš običaj ništa drugo nego pokušaj ispravljanja drugog lošeg običaja pa tako i ubijanje supruga nakon smrti muškarca.

Procjenjuje se da kod plemena koja su izvan dohvata stranih uprava, devetnaest od dvadeset Afrikanaca umire nasilnom smrću. Mnogi od njih stradaju u ratu i to je kronično stanje. Ništa nije toliko trivijalno da ne bi moglo pružiti priliku za ratovanje. Uobičajeni početak rata je krađa žene od strane muškarca iz drugog plemena. Nakon toga slijedi agresivan gerilski rat u kojem se koristi svaka prilika za ubijanje neprijatelja i nisu pošteđeni niti žene i djeca. Rat se nastavlja sve dok netko treći ne ukrade ženu iz jednog ili drugog plemena i tada započinje novi rat. Prvi rat je završen i obje zaraćene strane se sastaju na neutralnom terenu. Nakon dugih i bučnih pregovora, obično ona strana koja je počinila veću štetu mora dati određeni broj žena drugoj strani i tada se dogovara otkupnina za ženu koju su prvu oteli.

Jedan od prvih prizora kojima sam prisustvovao u Africi bilo je izručenje četiri žene nakon završetka rata. Kad je poglavica izgovorio imena žena, svaka je kriknula i pokušala pobjeći u šumu. Nekoliko muškaraca je odmah spremno potrčalo za njima i vratilo ih u selo. Na kraju su odveli sve četiri žene u gorkim suzama. U selu kojem su izručene, dati će ih nekim muškarcima i one će uskoro iz nove situacije izvući najbolje za sebe, vjerojatno će stvoriti nove veze i zaboraviti stare.

Na ovaj način se žene kupuju i prodaju. Bogatstvo muškarca procjenjuje se prema broju supruga. Jednom prilikom, razgovor s jednim poglavicom naveo me na propovijed o budućem životu i govorio sam o raju i paklu. Poglavica je primijetio da je njemu namijenjen pakao i pitao me što mislim o tome. Rekao sam da i ja mislim tako. Na trenutak je izgledao zabrinut, a zatim mu se lice razvuklo u osmijeh olakšanja i uskliknuo je: "Znam što ću učiniti! Poslati ću moju glavnu suprugu umjesto mene."

Vjerovanje u vještice i čaranje ekstreman je izraz međusobnog nepovjerenja. Izgleda kao da Afrikanci ne vjeruju u nešto takvo kao što je prirodna smrt. Čak i kad muškarac pogine u ratu, netko je optužen da ga je začarao jer, kažu, imao je sa sobom fetiš koji ga je trebao zaštititi ali vještica je uništila njegovu moć. Duh vještice "napušta njeno tijelo" po noći i odlazi na sastanak s drugim vješticama gdje divlje plešu i naslađuju se "srcima" ljudi. Ljudi čija srca vještice pojedu, uskoro obolijevaju i umiru. Vještica se uvijek prije zore vraća u svoje tijelo. Ako netko naiđe na tijelo dok vještice nema, mudro bi bilo odmah ga uništiti.

Kad se desi nekoliko smrti za redom, sastaje se vijeće uz prisutnost vrača. Kad on najavi da su tome uzrok vještice, nastaje opća panika i svatko počinje sumnjičiti svakoga. Ponekad vrač imenuje krivce, posebno ako ima neprijatelja u selu.

Čak i kanibalizam, koji je najniži stupanj ljudske svijesti, nije samo prirodna posljedica fetišizma već i njegov logički oblik. Kanibali ne slijede impuls osjećaja gladi nego je to njihovo posljednje očajničko utočište straha koji traži zaštitu fetiša. Najjača zaštita od neprijatelja u ratu je pojesti nekoga od njih. Nakon toga neprijatelj više ne može ozlijediti protivnika i ne treba ga se bojati, osim (uvijek postoji ova ista prijeteća pretpostavka) – osim ako neki izdajnik iz vlastitog plemena ne poništi moć ovog snažnog fetiša.

Afrikanac vjeruje u budući život. Nikad nisam naišao na tragove sumnje u ovo vjerovanje koje, međutim, nije izvor moralne inspiracije. Smrt je zla, a mrtvi se uvijek žele vratiti. Budućnost ne donosi nagrade ili kazne za dobro ili loše u sadašnjem životu, a sadašnja dobrota ne donosi nikakve buduće prednosti. Tamo, kao i ovdje, osnovni uzroci sreće su imati jako puno žena i puno hrane. I tamo, kao i ovdje, postoje velike svađe i netrpeljivosti. Ponekad, svađe koje se ovdje ne razriješe, nastavljaju se u budućem životu. U nekim plemenima (primjerice, Kru), kad neka bolest pogodi selo i puno ljudi umre od toga, pretpostavlja se da je na drugom svijetu nastavljena nerazriješena svađa i da su ti ljudi potrebni kao svjedoci. Čovjek nema božanske korijene niti plemenitu sudbinu i zato njegovo biće nema nikakvu vrijednost.

Kanibalizam nestaje mnogo prije nego što pojedinci prihvaćaju božju riječ. Mnogi muškarci su mi počeli dolaziti donoseći lubanje svojih očeva. Neki su došli iz daleka samo da bi mi predali najsnažniji fetiš kojeg Afrikanci poznaju, fetiš koji ih štiti od zlih duhova. Dobrovoljno odricanje od takvog fetiša najsnažniji je dokaz nove vjere Afrikanaca.

1 Misionar među kanibalima - Grob bijelog čovjeka