| 6 Misionar među kanibalima - Pogrebni običaji | |
|
Izvadak iz knjige
Robert H. Milligan: "The Fetish Folk of West Africa", Fleming H. Revell Company, New York, Chicago, Toronto, London and Edinburgh, 1912.  robert_h_milligan
U engleskoj trgovačkoj postaji umro je radnik, pripadnik plemena Kru. Bar tako se mislilo. Tijelo su njegovi prijatelji stavili na dasku i odnijeli do groba. Na opće zaprepaštenje, čovjek se pridigao i upitao kamo i zašto ga nose na dasci. Užasnuti nosači su ispustili teret i pobjegli glavom bez obzira. Kad su stigli do vode, skočili su naglavce i potopili se koliko im je to plitak voda dopuštala. Na taj način su se odvojili od duhova koji govore jer se smatra da oni ne vole vodu. Kad su tako pobijedili strah, vratili su se do groba. U međuvremenu je "mrtvac" ustao i otišao kući.
Preuranjene sahrane česta su pojava u Africi, međutim, Afrikanci imaju jednostavno objašnjenje i mogli bi reći da je Kru radnik zaista umro i ponovo oživio. Oni žive u svijetu zbrke i nereda, u kojem jedva postoji "prirodni slijed" i koji obiluje nizom nepovezanih čuda. Drugdje, svaka pojava ima uzrok, ali u Africi vlada čarolija i sve se događa bez uzroka. Drugdje, svaki početak ima svoj kraj – što znači da je kraj logički povezan s početkom i čak se može predvidjeti – ali u Africi, početak je samo početak i ne nudi nikakvu ideju o završetku, ako završetak uopće postoji. Ljudi idu na vjenčanje i onda se ispostavi da je mladoženja u stvari leopard u ljudskom obliku koji usred svečanosti odnosi mladu... Ili idu na pogreb, a mrtvac se podigne i govori ili pobjegne... Afrikanci žive u takvom okruženju. Među poluciviliziranim pripadnicima plemena Mpongwe u Gabonu, kad postoji sumnja da će bolest biti fatalna, prijatelji i rodbina izbliza i izdaleka okupljaju se u kući oboljelog, koliko god ih se može unutra natiskati, sjednu na pod i tiho uzdišu. To se, naravno, od njih očekuje kao znak suosjećanja jer ako bolesnik kojim slučajem ozdravi, sigurno bi im zamjerio ako mu na taj način ne bi iskazali pažnju. Ali ako umre, tada sigurno slijede optužbe za vračanje i vrlo je vjerojatno da će sumnja prvo pasti na one koji nisu došli jer se sigurno nisu pojavili zbog grižnje savjesti. Žalovanje počinje čim se učini da bolesnik umire, iako je možda još uvijek svjestan. Kad se objavi smrt, prolome se krici i plač praćeni histeričnom demonstracijom tuge, koji se ubrzo smiruju i nastavljaju naricanjem. Majka uvijek vodi naricanje. Koliko god naricanje ostalih bilo formalno, njeno nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Ona recitira priču o životu voljenog i prisjeća se događaja. Majka pjeva jer mora pjevati. Nijedan drugi oblik izražavanja ne bi bio odgovarajući i sasvim sigurno ne bi imao tako snažan utjecaj na ostale. Ovdje čovjek može shvatiti kako je pjevanje jednako prirodno kao i smijeh i suze. Žalovanje se nastavlja bez prekida sve do sahrane, osim za vrijeme izrade kovčega – naime, Mpongwe koriste kovčege. Kovčeg se izrađuje pred kućom. Ako bi se tijekom izrade kovčega čula bilo kakva žalopojka ili naricanje, duhu umrlog se neće svidjeti njegov novi dom, a oni koji su pomogli u izradi kovčega sigurno će umrijeti prije isteka godine dana. Žalovanje se također prekida dok se kopa grob. Kopanje groba se ne smije prekidati već se nastavlja sve dok se ne završi. U iskopani grob baca se štap ili neki predmet da ga ne bi zauzeo neki drugi duh. Tijelo mrtvaca oblači se u najbolju odjeću dok ostali oblače najstariju i najlošiju. Zbog klimatskih uvjeta, tijelo se ne može dugo održati i zato se sahranjuje unutar dvanaest ili čak osam sati nakon smrti. Iz priča urođenika može se zaključiti da preuranjene sahrane nisu neuobičajene- Djelomični dokaz tome je kratak period od smrti do sahrane. Često se dešava da se stanje dubokog transa smatra stanjem smrti. Trans je obično samoizazvan da bi se vidjela budućnost ili da bi se povezali s nekim duhom ali u praksi događa se i spontano stanje transa. Sami urođenici imaju mnoštvo prilika za dokazivanje preuranjene sahrane jer često ekshumiraju tijela mrtvih i isto tako često nalaze mrtve u promijenjenom položaju. Postoje različiti razlozi za ekshumiranje mrtvih. Ponekad, duh umrlog nije zadovoljan grobom i zadaje nevolje živima sve dok se tijelo ne preseli u drugi grob. Među plemenima iz unutrašnjosti, tijelo se često ekshumira da bi se uzeli mozak ili lubanja kao vrlo moćni fetiši. Osim žurbe u kojoj sahranjuju svoje mrtve i čestog zapadanja u stanje transa, postoji i drugo objašnjenje za preuranjeni pokop. Osoba se smatra mrtvom čim izgubi svijest, iako srce još snažno kuca. Oni ne mogu odvojiti duh osobe od gledanja, slušanja i opipa i zato osobu u nesvijesti kažu da je "otišla" i da je ostao samo život tijela, stoga neće gubiti vrijeme i pripremati će sahranu. Duh umrlog zna sve što se događa i vrlo je osjetljiv ne količinu žalovanja i detalja oko pogreba. Pripadnici plemena Fang često pretuku žene umrlog, ako ih ne ubiju, da bi povećali njihovu bol i tugu i stvorili jači utisak. Nitko s njima ne smije govoriti niti im dati hranu. Umrli jako vole nerazumno ponašanje tijekom sahrane ili čak pomalo ludo. Na taj način se umrlima iskazuje poštivanje.  9_Fang_žene
Fang iz unutrašnjosti, na koje nije utjecao susret s bijelim čovjekom, imaju znatno grublje, barbarske običaje. Mrtvi se zakapaju bez kovčega, obično u sjedećem položaju u vrlo plitkim grobovima. Neka plemena, susjedna plemenu Fang, imaju groblja na kojima samo ostavljaju tijela na zemlji i prekriju ih lišćem. Kod većine plemena, pored groba se stavljaju piće i hrana. Kako s vremenom polako nestaju, urođenici kažu da duhovi piju i jedu. Na grobu se zapali vatra koja grije tijelo umrloga. U slučaju onih koji su optuženi za vračanje, njihovo tijelo se zapali da bi se onesposobio duh, naime, duh umrloga i dalje je povezan s njegovim tijelom. Strah od mrtvih očituje se u bojazni da će im nanijeti zlo, čak i kad se radi o najmilijima. Bez obzira na to koliko su nekoga voljeli dok je bio živ, kad umre, nitko ne želi da se njegov duh mota u blizini i mole ga da nestane. Da bi se riješili duha umrlog pribjegavaju različitim sredstvima. Ponekad, kad se obznani nečija smrt i dok žene frenetično viču, muškarci bubnjaju ili pucaju iz pušaka da bi tako otjerali duha. Kako god bilo, duh ostaje u kući sve dok je tu tijelo i prati ga do groba. Nakon sahrane, svi žure kući, ponekad trčeći, da bi pobjegli duhu koji ne može sam naći put do kuće. Na tom putu, preporučljivo je, ako je to moguće, zaroniti u vodu. Ako netko padne dok trči kući, sigurno će umrijeti prije isteka godine dana. Bolest i ostale nevolje često se pripisuju duhovima onih koji su nedavno umrli. Za razliku od ovakvih prizora, u kojima elementarni strah, tuga i bijes pretvaraju ljude u demone, prisjećam se jedne smrti koja je bila daleko od nečeg groznog ili uznemirujućeg. Bila je to smrt Fang poglavice po imenu Ndong, jednog od prvih Fang kršćana. Ndong je sa svojim ljudima živio okružen prizorima smrti koje sam opisao i sam je imao vodeću ulogu u kažnjavanju ljudi optuženih za vračanje. Kad sam ga upoznao, imao je više fetiša od bilo koga u selu jer je bio lošeg zdravlja i, naravno, pretpostavljao je da ga je netko ukleo. Fetiši su bili pokušaj da se zaštiti ali bez uspjeha i on se plašio svakoga oko sebe. Nakon nekoliko razgovora s njim, potpuno je odbacio fetiše. Rekao je ljudima da ako Bog želi da živi, on će ga štititi, a ako ga Bog pozove, on će otići. Živio je još šest mjeseci u novoj vjeri. Stigao sam u selo upravo kad je umro. U njegovoj kući nije bio niti jedan fetiš ali još više me začudilo što nije bilo nikakvog bezbožničkog žalovanja. Selo je bilo neobično tiho. Starija žena mi je rekla: "Ndong je umro. Umro je kao kad netko ode spavati, bez straha i bez svaljivanja krivice na bilo koga. Nikada prije nismo vidjeli takvu smrt." Budi se novi dan.
|
