Mudrost nesigurnosti kako to visoko zvuči

Oduvijek me očaravao zakon oprečnih nastojanja. Ponekad ga nazivam i “obrnutim zakonom”. Kad se nastojiš održati na površini vode- toneš; no, kad pokušavaš potonuti – plutaš. Kad zadržavaš dah, gubiš ga- što iznenada priziva u misli onu pradavnu i podosta zanemarivnu poslovu, “Svatko tko želi spasiti svoju dušu, izgubit će je.”Ova knjiga istražuje taj zakon u odnosu na traganje čovjeka za psihološkom sigurnošću te na njegova nastojanja da svoju duhovnu i intelektualnu sigurnost pronađe u vjeri i filozofiji.

…

Gotovo svi mi ponekad zavidimo životinjama. One pate i ugibaju, no čini se da od toga ne stvaraju “problem”. Čini se da je u njihovim životima malo toga zamršenog. Jedu kad su gladne, spavaju kad su umorne, pa pomišljamo da njihovim neznatnim pripremama za budućnost prije upravljaju instinkti, negoli strah. Koliko možemo prosuditi, svaka je životinja toliko zaokupljena onime čime se bavi u tom trenu, da joj nikada i ne pada na pamet upitati se ima li njen život smisao ili budućnost. Za životinju, sreća znači uživati u neposrednoj budućnosti, a ne u uvjerenju da je pred njom čitava budućnost s obiljem zadovoljstva.

…

Da bi bila sretna,životinji je dovoljno što uživa u ovom trenutku. No, teško da se čovjek može time imalo zadovoljiti. On se mnogo više bavi time da ima ugodna sjećanja i očekivanja – naročito ovo potonje. Tek kad su ona osigurana, čovjek se može uhvatiti u koštac s vlastitom izrazito lošom sadašnjošću…Na primjer, uzmimo osobu koja zna da će za dva tjedna biti operirana. U međuvremenu ne osjeća nikakvu fizičku bol; ima dovoljno hrane; okružena je prijateljima i razumijevanjem okoline, bavi se poslom koji je zanima. No, zbog neprestane strepnje koja je obuzima, ne može uživati u svemu tome. Postaje neosjetljiva na trenutnu stvarnost koja je okružuje. Um joj je opterećen nečim što još nije ovdje. …Ovo je tipičan ljudski problem.

…

Upravo je ova stvarnost sadašnjosti, ovo kretanje, ovo bitno sada ono što izigrava definicije i opise. Ovdje je taj tajanstveni stvarni svijet, koji riječi i ideje nikada ne mogu uhvatiti.Živeći uvijek za budućnost, mi smo izvan dodira ovog izvorišta i središta života; kao rezultat, čitava ova magija nadijevanja naziva i mišljenja dovela nas je do svojevrsnog privremenog sloma živaca.

…

Što je iskustvo? Što je život? Što je pokret? Što je stvarnost?Na sva ova pitanja moramo dati odgovor koji je i sv. Augustin dao na pitanje: “Što je vrijeme?” Rekao je: “Ja to znam, ali kada me pitate – ne znam.”

Iskustvo, život, pokret i stvarnost – sve su to mnogi zvuci, koji se koriste da bi simbolizirali sveukupnost osjeta, misli, osjećaja i želja. A upitate li me: “Što su to osjeti, itd.?” mogu vam jedino odgovoriti: “Ne budite smiješni. Znate vrlo dobro što je to. Ne možemo nastaviti s definiranjem do beskonačnosti, a da se ne počnemo kretati u krugu. Definirati znači utvrditi, a kad se doista udubite u to, stvarni život nije utvrđen.”

…

“Što učiniti u vezi s time?” upitat će samo oni koji ne razumiju problem. Ako se problem uopće  može riješiti, tada je razumjeti ga i znati što s njim učiniti – posve isto. S druge strane, učiniti nešto u vezi s problemom koji ne razumijete nalikuje pokušaju da rastjerate tamu tako da je rukama odgurujete na sve strane. Kad se unese svjetlost, tmine nestaje.

…

Od samog početka mora biti očito da postoji kontradikcija u želji da se bude savršeno siguran u svemiru čiju samu prirodu čine trenutačnost i fluidnost. Samo, ta suprotnost leži nešto dublje no u samom sukobu između želje za sigurnošću i činjenice da se sve mijenja. Želim li biti siguran, to jest zaštićen od toka života, zapravo želim postati odvojenim od života. Pa ipak, upravo taj osjećaj odvojenosti čini da se osjećam nesigurnim. Biti siguran znači osnažiti i izolirati svoje “Ja”, no ono što čini da se osjećam usamljenim i ustrašenim upravo je osjećaj da sam postao takvo izolirano “Ja”.  Drugim riječima, što više sigurnosti uspijem steći, to ću je više željeti.

Kad se jedne strane shvatite da živite u ovom trenutku, da vi zapravo jeste ovaj, i niti jedan drugi trenutak, da osim ovoga što je sada, nema ni prošlosti, ni budućnosti, tada se morate opustiti i kušati taj trenutak u cijelosti, pa bio on užitak ili bol…Posve nestaje čitav onaj problem procjenjivanja prirode, pokušaja da život nešto znači u smislu njegove budućnosti. Očito, za sve postoji ovaj trenutak. To je ples, a kada plešete, ne namjeravate nekuda dospjeti…

Smisao i svrha plesanja je- ples. Kao i glazba, i ples je ispunjen svakog trenutka. Nećete odsvirati sonatu da biste došli do završnog akorda, i ako su značenja stvari jednostavno u njihovim završecima, skladatelji ne bi pisali ništa drugo, osim finala…

Odlomci su preuzeti iz knjige Mudrost nesigurnosti: Poruke za doba tjeskobe, Alan Watts, Biovega, Zagreb, 2004. a prepisali su ih na portalu Psiha