djeca rudari

- Načelno, naš je stav da se djeca ne smiju instrumentalizirati u političke svrhe, jer ona su izvan i iznad politike. Procijenimo li da je potrebno, uslijedit će naša reakcija - rekla je Mila Jelavić, dječja pravobraniteljica, nakon što je s uvijek zahuktale medijske pokretne trake za proizvodnju događaja, javnost s nekoliko kupus-vijesti poškakljana ukazanjem stotinjak djece vrtićke dobi na predizbornom skupu HDZ-a u Benkovcu, a sve u terminu debelo nakon crtića. Djeca su, naime, kako nas obavještavaju mainstream mediji, strpljivo odslušala (danas bivšeg) premijera, sjedeći poput fikusa ili umiljatih pudlica u podnožju pozornice. Mirno su odslušala Sanaderov govor, a na kraju su svi zajedno uz Miroslava Škoru i klapu Intrada otpjevali HDZ-ovu himnu Bože, čuvaj Hrvatsku.

Djecu cijeloga svijeta ova čudna rasa koja se naziva ljudskom, a naročito bijela ljudska rasa, iskorištava već solidan niz godina. Bešćutnost je tijekom stoljeća ostala ista – promijenili su se samo tehnološki standardi. Prije manje od sto godina djeca su kopala u rudnicima i brala pamuk, dok danas (zbog iznimno male težine) jašu na utrkama deva saudijskih bahatih naftnih velmoža, prodaju se preko interneta kao pedofilski paketi ili se slikaju s premijerima koji sline uz himnu o značaju patriotizma na kut erekcije (nekog novog mosta), a sve debelo poslije (ratnog) crtića.
Mila, djecopravobraniteljica malih Hrvata, tvrdi da ona ima stav da se djeca "ne smiju instrumentalizirati u političke svrhe, jer su djeca izvan i iznad politike(?)". Kako se to, pobogu, djeca koja su izvan politike, pa čak i iznad (sic!), mogu instrumentalizirati u političke svrhe?! Ma upravo tako kako to radi Mila – da sve izgleda slobodno, valjano i po zakonu. Dovoljno "izvan i iznad" pameti da ti pozli.
Neka mi Bog oprosti što se malo trpkije šalim s nepismenošću ove licemjerne rečenice, ali stvar nije nimalo smiješna, a niti bi, gospođo Mila, trebali težiti da nam djeca budu "izvan i iznad" politike, već bi trebalo (o)živjeti politiku kao što ju je živio nedavno preminuli Ivan Supek. Tada ju ne bi trebali skrivati pred vlastitom djecom kao nečasnu rabotu, što ona, politika, danas u potpunosti i do kosti jest.
Jedino takva vrsta politike može preko svojih medijskih egzekutora jednog od rijetkih istinskih akademika u cijelom svijetu, spomenutog Ivana Supeka, nazvati neuspješnim političarom. I iako je čovjek bio istinoljubiv, nepotkupljiv, velikodušan, hrabar, dosljedan i samozatajan, jedan od onih ljudi koji su svojim iskrenim životima stvorili tkanje slobode i utrli put vremenu istine koje će kad - tad doći, Večernji list ga predstavlja kao neuspješnog političara, jer nije želio žrtvovati ideale zamamnom smradu mađioničarskog jeftinog trika zvanog real-politika. Usput, jeste li ikada vidjeli Ivana Supeka da se "spontano" slika s gomilom petogodišnjaka? Niste, jer je on bio svjestan da među instrumentarijem nečasnosti kojim politika obiluje, vrlo visoko kotira i iskorištavanje djece za stvaranje emocionalnih stanja koja otupljuju oštricu jasne vizure i stvaranje stanja od kojih se pogled muti da više ne možete prepoznati bitno od nebitnog i istinu od laži. Uobičajena je to praksa svake državne propagande svugdje u svijetu.
- A propaganda je demokraciji isto što i nasilje totalitarizmu - precizno podučava Chomsky i dodaje upozorenje onima koji žele slušati (nek se nađe pred izbore): "Tehnike su izbrušene u visoku umjetnost, daleko iznad bilo čega o čemu je Orwell sanjao. Potrebno je naglasiti da ono što komunisti nazivaju agitacijskom propagandom ima mnogo veći značaj u demokracijama nego u državama koje vladaju uz pomoć nasilja. Za one koji tvrdoglavo traže slobodu, najvažniji je zadatak da razumiju mehanizme i praksu indoktrinacije. Takovi se mehanizmi lako zamijete u totalitarnom društvu. Mnogo ih je teže zamijetiti u sustavu 'ispiranja mozga pod slobodom', kojem smo izloženi i kojem svi prečesto služimo kao dobrovoljni i svjesni instrumenti".
A djeca su bila i još uvijek jesu instrumenti kojima se reguliraju pred i post izborna emocionalna stanja nacija diljem današnje globalno – tržišne i potpuno fiktivne demokracije.
I ne bi djecu trebali, kao balone, gurati "izvan i iznad" politike (što polit–manipulantima itekako paše), već bi ih, upravo suprotno, trebali vidjeti – u politici. Ali časnoj, istinskoj politici koja bi bila tu zbog uspostave ravnopravnih socijalnih odnosa među manjim ili većim zajednicama, a ne politici koja je tek još jedna poluga stroja za "proizvodnju pristanka“ što je     kovanica američkog novinara Waltera Lippmanna koja je prije šezdesetak godina s mnogo entuzijazma prihvaćena u poslovnim krugovima te tako postala glavna preokupacija industrije za odnose s javnošću, čija je vodeća figura Edward Bernays opisao "izmudrivanje pristanka" kao stvarnu esenciju demokracije. Naime, kada proizvodite pristanak možete zanemariti činjenicu da, formalno, puno ljudi ima pravo glasa. To može postati nebitno, jer se može proizvesti pristanak i osigurati da izbor i stavovi ljudi budu strukturirani na način koji odgovara eliti na vlasti.

A upravo je to ono na što nikako ne smije nitko od nas nikada pristati.

Nenad Kobasić