 grozdjice - Ja sam disač (respirator) – odgovarao bi obično Marcel Duchamp na uobičajena, rutinsko postavljena pitanja o tome što radi i čime se bavi u životu. Uljudno bi znatiželjnicima pojasnio da najviše od svega diše i da je u tome iznimno dobar. Zahtijevati od djece da rade više od toga da dišu na ovaj ili onaj način preuzetno je i uključuje obavezno i neku vrstu nasilja. Jer, odgajati znači pripitomljavati, činiti sebi prilagodljivim. Što manje odgajate svoju djecu, a što više ste svim svojim bićem uz njih, bez obzira gdje se nalazili, to je vaš i život vaše djece stvarniji, bogatiji, životniji, a ona su više ona sama. Svaka koncepcija ubija životni drhtaj neposrednosti i jedinstvenosti.
Ja sam, da se pozabavim mojom omiljenom temom, osim što sam naravno i prije svega također disač - trenutno najviše Otac. Živim kraj djece dane mi na skrb, budim se s njima, oblačim ih i presvlačim, jedem s njima, vozim ih doktoru, pričam im i čitam priče, vozim ih u kolicima kroz šoping centre, vozim ih na bazen u Zagreb, biram im crtiće bez nasilja, ljubim ih... Jednostavno, živim s njima i svojim životom prenosim im obrasce, koji će uz neke njihove genetske uvjetovanosti, mrvicu društvenog, vanjskog utjecaja te veliku količinu Božje (ne)milosti, stvoriti ljušturu onoga što zovemo jedan ljudski život. O onome unutra, o igri (svoje) duše, oni će ionako morati brinuti sami.
Vrijeme je praznično, samoponiruće, prema unutra usmjereno, pa razmišljam, u čekaonici otorinolaringologije u Vinogradskoj sa sinom koji si je odmah poslije doručka zagurao grožđicu u nos, što je stvarno bitno što bih u ovim danima, a i inače, trebao reći djeci. Koja je to istina koju bih im mogao u obliku čestitke bez ikakve rezerve reći? Istina iza koje svom svojom suštinom stojim? Razmišljao sam, razmišljao (u međuvremenu su na jedvite jade izvadili sinčiću grožđicu iz nosića) i – dosjetio se: Bog voli šalu! Ta činjenica da Bog voli šalu je možda jedina iza koje stojim svim svojim bićem i za koju mogu stopostotno tvrditi da je neka vrsta kozmičke konstante. Doduše, Božji smisao za humor je od one nebanalne vrste manifestiranja duha koju svatko ponaosob umata u plašt svoga života, no u svojoj suštini je to odjek uvijek jedne te iste šale. Upravo u takvim bljeskovima saznajemo najveće istine o smislu našega postojanja i veličini zlatne praznine u nama i oko nas. Božje šale su nalik na dječje šale (dok djeca nisu gledala televiziju:) – jednostavne su i pune praskavog duha koji krijepi osjećaj bivanja u ovoj, materijalnoj vibraciji. Ti trenuci smijeha doživljeni u našim materijalnim i astralnim dimenzijama najčešće su ono što zovemo sitnicama i malim životnim radostima - kada u malim stvarima odjednom prepoznamo sliku velike Istine. A što smo tiši i zaigraniji, toga je sve više, boje su jače, smješnije nam je sve više stvari, da bi na kraju unutarnji smijeh bio taj koji nas potpuno vodi životnom kružnicom. Samo unutarnje nasmijani možemo lako razlikovati Istinu od Laži. Ako se samo malo dublje zagledate u živote vama bliskih ljudi ili u zbivanja oko vas, moći ćete uočiti u svakom tom nizu događaja, što čine holografska materijalna titranja, beskrajnu količinu Božanskog humora. Takav jedan dodir Božanskog grohota doživio sam i pri već spomenutom slučaju vađenja grožđice iz nosića mog dvogodišnjaka. Naime, nakon što smo bezuspješno pohodili inače dobro opremljenu obližnju jaskansku Hitnu pomoć i tamo dobili tek uputnicu za Vinogradsku, saznao sam da otorinac stiže u Samobor svaki ponedjeljak i četvrtak te veselo konstatirao da je sinčić baš izabrao pravi dan za guranje grožđice u nos. U samoborskom Domu zdravlja mladi liječnik iz Vinogradske gleda u nosić, ali, kaže, nema ovdje te naprave (nije ju donio) s kojima bi mogao sa stopostotnom sigurnošću reći je li strano tijelo u nosu. Ipak u Vinogradsku. Dan se grčevito, urlajući, protivi uvlačenju tankih cjevčica u svoju dišnu rupicu. Jedva ga držim mirno. Grožđica se ne da van, pa ne da. Nabubrila je od jutra. Treba je isisati. Pumpa radi. Napokon su svi komadi vani. Momčić urla. U autu isti čas zaspi. Diše. I ja dišem. Vozim kroz mračni prosinački vašar hladnog Zagrebačkog holdinga i razmišljam o medijskim i svim drugim, grožđicama koje su nam ugurali u sva naša osjetila da ne možemo normalno disati. Te su (pre)slatke grožđice nabubrile i odavno se već usmrdjele pa mi taj smrad uzimamo kao standard valjanog i kvalitetnog udaha i života. (Jedan mi stari Samoborac kaže da je on, bez posljedica, kao malo dijete godinama nosio u nosnici željeznu kuglicu?! No, to su Samoborci...). Razmišljam o demokraciji, izborima i profesoru Baltazaru kad je otišao održati predavanje u London o upotrebi magle u mirnodopske svrhe... Parkiram auto pred kućom. Prenosim sina kroz resku, zvjezdanu noć u toplu kuću. Stavljam ga u krevet. Slušam ga kako diše bez grožđice. Jučer mi je bio rođendan i čitam čestitku koju mi je napisala kćerka. Toliko mi se čini iskonskom, iskrenom i univerzalnom da je iz obiteljske intime vadim i poklanjam vam je svima za vrijeme za koje nam se čini da je pred nama: Ruža što izbija iz zemlje donosi Božanski mir. Zima. Tišina. Cijela "moja" obitelj diše u istom krevetu. Četiri respiratora u posjetu planeti Zemlji.
Nenad Kobasić, prosinac 2007.
|