Adama Drame

 GLAZBENO ISKUSTVO IZVAN TRADICIONALNOG

Kako je došlo do odluke snimanja "u živo" [Adama Drame - Live, 2002]?
Djembe je instrument koji se ne može "ukrotiti" u studiju. Ponekad zbog nekontroliranih kretnji koje su snažnije od kretnji kod samog sviranja. Snimanje na otvorenom može se puno lakše kontrolirati i zato sam nakon mnogo godina odlučio da više neću snimati u studiju. Niti solo albume niti s grupom Foliba. U vezi moje glazbe, to je bila teška odluka. Međutim, upravo u okviru suradnje s "Royal de Luxe" (R.D.L.) [francusko društvo uličnog teatra] mogao sam na ovaj način snimati.

Na temelju iskustva koje si imao s "Percussions de Strasbourg" i simfonijskim orkestrom, na koje glazbene teškoće si naišao?

Treba imati na umu da dolazim iz "usmene" a ne "pisane tradicije" i svo stvaralaštvo usmene tradicije mi je omogućilo postaviti njenu pravu vrijednost. Glazbenici s kojima sam radio su uvidjeli da je usmena tradicija jednako vrijedna kao i pisana tradicija. Kad sam radio s "Percussions de Strasbourg", oni su prvi puta surađivali s glazbenikom koji dolazi iz usmene tradicije i imali su problema s prilagođavanjem. S druge strane, ja sam već stvarao zajedno s kompozitorima iz pisane tradicije, kao što je pijanist Marc Vella. To je bilo iskustvo koje je sve nas obogatilo, kulturološko i ljudski.

Kako radiš bez pisanja glazbe? Ti predlažeš neke skladbe, R.D.L. predlaže neke druge?
U stvari, sve se događa "u hodu". Jean Pierre Drouet, koji je napisao "Autres Contacts", komponirao je tako da je krenuo od snimke koju sam za njega napravio godinu dana ranije. Služio se mojom glazbom, koju nije poznavao, da bi je preveo u suvremenu verziju. To je bilo izvanredno jer mi je upravo on pokazao što trebam svirati. Bilo je super. Smatram da glazbenik neprestano uči: netko s kim sam radio prije godinu dana govori mi što trebam svirati!

To vrijedi jednako za interpretaciju i orkestraciju?
Tako je. U stvari postoje linije koje treba slijediti. Budući da ne znam čitati note, rečeno mi je "ti sviraš ovako" - ali to i dalje ostaje moja kompozicija.

Možeš li nam nešto reći o svom iskustvu sa simfonijskim orkestrom? Na koje glazbene teškoće si naišao da bi se uklopio među melodijske instrumente koji se često sviraju "prostorno"?
To je izražavanje. Djembe je prvenstveno instrument koji izražava snagu. Kad želiš odsvirati određenu melodiju, treba to znati napraviti. Moja je sreća što sam unaprijed, bar 20 godina, razvio sve ove tehnike, ne znajući da ću jednoga dana svirati s tim glazbenicima. Ništa nisam predvidio ali, kako je djembe čaroban instrument s ogromnim mogućnostima, može se svirati i nježno i snažno, a mogu se koristiti i svi zvukovi između toga. To mi danas omogućuje sviranje s glazbenicima koji koriste različite punoće zvuka.

Da li se može reći da pristupaš djembeu melodijski?
Da, pristupam mu na dva načina. Kao melodijski instrument, djembe pjeva jednako dobro kao klavir ili violina. U određeninm trenucima u kompoziciji koristim ga kao perkusionistički instrument, ritmički.

Da li u tim trenucima posebno ugađaš djembe?
Nikad ga ne ugađam.

Ne mijenjaš zategnutost kože na djembeu?
Ne, koža je uvijek jednako napeta.

NOVI CD

Zašto je za afričkog djembefolu važno snimiti CD?
To je vrlo važno, prvenstveno zbog budućnosti, za one koji dolaze nakon nas. Ja sam učio od svog oca koji je snimio samo 4 ploče, i to na 78 okretaja, 1954. - godine moga rođenja. U svojoj karijeri nije imao drugu priliku za snimanje jer je tada to bilo znatno teže nego danas. Imao sam priliku snimati jer su mi ljudi vjerovali, a za mene je to sreća. Otac mi je govorio, uvijek kad ti se pruži prilika, iskoristi je jer to može biti posljednji put. Mislim da je bio u pravu. Svaki put kad imam priliku snimiti album koji ide u smjeru mog umjetničkog, kulturološkog i socijalnog razmišljanja, ja to i učinim.

Da li postoji neka poruka koju želiš prenijeti preko svoje glazbe? Koja?
Poruka je jasna: djembe nije "tamtam". On nije instrument, kako se obično smatra - čak i u Africi, napravljen za crnce, Afrikance, to je instrument narodne tradicije kojem svatko može pristupiti jednako kao i instrumentima tradicije europskih naroda. Dovoljno je to željeti, poštivati djembe u svoj njegovoj veličini.
Osim toga, ne prihvaćam riječ "moda" vezanu uz djembe. To nije moda jer je moda prolazna, a djembe je instrument koji ima život. I taj život je donio puno toga i sjeveru i jugu. Djembe je omogućio ljudima upoznavanje, putovanje. Koliko mladih danas putuje u Afriku da bi upoznali djembe? To je izvanredno i prelazi okvire mode.

Kao posrednik?
Točno! Na neko vrijeme sam prestao putovati u Francusku. Vidio sam neke stvari koje su se umjetno događale oko ovog instrumenta i trebalo je pustiti sve, crnce i bijelce, da idu svojim putem i zatim vidjeti tko je u pravu. To je vrlo važno. Bio sam siguran da to neće dugo trajati.

Što je "zinzin"? Je li to tradicionalni instrument?
To su tradicionalni bubnjevi: 2 dunduna postavljana jedan pored drugoga koji se sviraju s 2 palice. Kao dudumba iz Gvineje i sangban koji se koriste na drugačiji način.

Način njihovog povezivanja je novijeg datuma?
Soungalo Coulibaly i ja smo ih spojili u gradu Bouake. Soungalo Coulibaly je počeo sa zinzinom jer on nosi snažniju ritmičku osnovu nego dundun i kenkeni. Kenkeni je pratnja dunduna. Dundun je kao drugo kretanje solo djembea. Zinzin predstavlja stabilnu ritmičku osnovu.

Zar ne postoji veza između ove uporabe bubnjeva na način etničke skupine Jula iz Bouakea i načina sviranja etničkih skupina Obale Bjelokosti u okolici Abidjana ("atoumblan" bubnjevi etničkih skupina Gouro, Guere i Bete)?
Ne, to je potpuno različito. Soungalo i ja smo uvidjeli važnost prilagođavanja u funkciji razvoja narodne tradicije. Sutra će je drugi instrumetni još više obogatiti.

Zašto u orkestraciji bas bubnjeva nema zvona?
Snimali smo u živo i bojao sam se da zvona zbog svog vrlo vrlo "suhog" zvuka ne pokvare snimanje.

Što je "dugi bubanj"?
To je "kolokolo" iz Malija ili "krin" iz Gvineje.

Sve skladbe na CD-u su tvoje kompozicije... čemu takav odabir?
Sve što sam napravio zasniva se na tradicionalnoj glazbi. Nastojim pokazati da se tradicija razvija. To je važno.

Albumi s ritmovima u Francuskoj nisu naišli na plodno tlo. Da li je to zbog agencije za zaštitu autorskih prava Obale Bjelokosti?
Da, ali ja sam iz Burkine Faso a umjetnici se moraju upisati u svojoj matičnoj zemlji. U Francuskoj, prava se izravno plaćaju SACEM-u.

SACEM daje prednost melodiji i harmoniji na štetu ritma.
Točno! Europljani zaboravljaju da i srce koje kuca predstavlja ritam. Po meni, to je greška!

Znači da su u Burkini Faso sve ritmičke kompozicije suvremene glazbe (rap...) zaštićene?
Da.

Zahvaljujući tvom načinu sviranja, djembe je postao poznat u Europi.
Solo omogućuje da ljudi otkriju instrument u svoj njegovoj širini, međutim, ne volim kad mi daju etiketu solista. Smatram da treba znati da djembe ima živu povijest i da se svira sa deset, dvadeset, pedeset osoba.

Ali u Africi se rijetko nalazi tradicionalni solo djembe bez pratnje.
Moj način sviranja se sviđa ljudima i u Africi. On je jedinstven.

Ovu svirku soliste si razvio zbog zahtjeva Zapada?
Ako slušaš moj prvi album "UNESCO", vidjeti ćeš da i na njemu sviram solo.

"UNESCO" je za nas najbolji album ikada napravljen na tradicionalnoj osnovi. On je referenca.
I za mene također.

Možeš nam reći kako si ga snimio i o svom radu samo s jednim dundunom?
To snimanje je bilo potpuno ludo! Naime, nisam imao pojma da ćemo snimiti album.
Oženio sam se 1976. i upoznao Francuza, Bernarda Mondeta. On me ugledao s mojim djembeom, zaustavio se, imao je bijeli volkswagen s pomičnim krovom, i pitao me kamo idem. Tada sam prvi puta bio u kontaktu s Europljanom. Otišli smo na svadbu i spontano snimili materijal. Bernard je sa sobom imao magnetofon. Nisam mogao ni zamisliti da ćemo tim magnetofonom snimiti album.
Djetinjstvo sam proveo s ocem u Burkini Faso. Imali smo grupu i nisam mogao svirati solo. Radio sam što su mi rekli: ako su mi dali ritmičku dionicu, svirao sam je i nisam mogao svirati ništa drugo. Sada to jako cijenim. Radi se o izdržljivosti u ritmu. Kad sam imao 15 godina, čak su i bubnjari koji su samnom svirali bili zadivljeni: sve sam sam svirao.
Nakon toga sam bar 8 godina svirao dundun.
Od 1969. ili 1970. do 1976. bio sam jedini solist u trupi "Les ballets de la Haute Volta" [nacionalni ansambl Gornje Volte, današnje Burkine Faso] i razvio sam solo tehnike jer nisam imao dundun. Moj umjetnički direktor je bio Sotigi Kouyate. Bio je Malinka i odabrao me za solista.

U to vrijeme si snimio ploču u Njemačkoj. Na njoj sviraš ritam "korejuga"?
Točno.
Smatram da je djembe sam po sebi kompletan instrument. Zato ne prihvaćam da se radi o modi. To je instrument s korijenom koji se razvija, koji ne može izumrijeti, dok sve što je moda prolazi.
Još od djetinjstva znam da je to nevjerojatan instrument. Jedino što nisam znao da ću jednoga dana doći u Europu.

GRIOT

Griot koji svira djembe - je li to normalna pojava ili izuzetak?
To dolazi iz našeg socijalnog okruženja. "Jeli" je pripovjedač, glazbenik. Za mene, svirati djembe je dio mog socijalnog položaja.
Ima jedna stvar koja me uvijek uznemirava kad se govori o djembeu. Djembe je puno više od "tamtama". Još od mog djetinjstva. To je jače od mene. Svrstavam se u red velikih afričkih svirača kore kao i velikih pjevača.
Tko je čitao moju knjigu "Djelia" zna o čemu govorim. U XVIII. stoljeću, onaj tko je u selu znao svirati djembe bio je djembefola i nije morao biti griot. U Gvineji su se mogli naći kovači koji su svirali djembe. S druge strane, Mamady Keita je plemenitaš.
Povijesno, djembe nije bio toliko cijenjen kao kora ili balafon koji su za kralja Soumaoro Kantea bili fetiši. Djembe se koristio u narodnim svečanostima.

Koja je uloga islama u odnosnu na animističku funkciju tog instrumenta?
U Africi je islam slabo shvaćen,. čak i od strane samih Afrikanaca, Naši svećenici ne prave razliku između duhovnog i svakodnevnog života. Neki kažu da je uloga griota ili djembefole negativna. Oni dobro znaju da su u krivu jer Bog nigdje u Kuranu ne kaže da ne treba napraviti svećanost kod vjenčanja! A kad je svećanost, ljudima godi sviranje!
Religije su uvijek bile u strahu od mase i plesa. Snaga bubnjeva je dobro poznata. U ratu nije bilo kore, također niti balafona. Bili su bubnjevi. I Europa i Afrika su suglasni u pitanju univerzalne i borbene snage bubnjeva.
Zato mislim da svećenik ne može reći da će onaj tko svira bubanj ići u pakao. Čovjek se treba staviti pred lice Boga da bi njegova volja na duhovnom planu bila jasna. Ja ne polažem račune pred svečenikom. Račune polažem pred Bogom. Točka.

Kakva je budućnost griota u našem modernom svijetu?
To sam rekao u knjizi "Djelia". U svijetu Mandinga, statut griota ne može nikada nestati. To je nemoguće. Biti će stvari koje će se promijeniti, biti će ljudi koji će željeti da ih zovu griotima... Međutim, pravo lice Afrike ne treba tražiti u gradovima. Idite u pravo okruženje. Stvarnost se nalazi u selima.
Postoje tradicije koje su negativne i koje zaslužuju da nestanu. To je stvarnost. Ali što se tiče uloge jelija, djembefola i tradicionalnih glazbenika, nemam nikakvih briga.

Istraživao si povijest djembea. Da li imaš odgovor?
Očigledno, ne postoji arhiva.
Postoji više verzija. Osobno bih volio da djembe ostane mističan instrument. Ljudi ne znaju odakle je došao. Dati mu mjesto i vrijeme nastanka bila bi greška jer nitko ne može ništa potvrditi. Tijekom istraživanja u regijama Wassolon i Bambara otkrio sam da je djembe instrument koji ima izuzetnu moć, naime, nitko mi nije mogao ništa sa sigurnošću reći. I, kako je govorio moj otac, smatram da neke stvari trebaju takve i ostati.

GLAZBA, TRADICIJA

Što misliš o zanimanju Zapada za djembe?
To mi je logično, to je ljudski. Mogao bih postaviti drugo pitanje - što misliš o današnjem oduševljenju mladih Afrikanaca Europom?

U tvojoj biografiji sam pronašao da si 1991. osnovao "Foliba S.O.S. Tradition". Misliš li da je tradicija u opasnosti?
Osnovao sam Foliba i sa svojim ocem sam radio na stvaranju predstave koja je bila dobro prihvaćena.
Dok sam radio na knjizi "Djelia" nisam znao da će taj strah od zaborava tradicije tako brzo nestati. Kad bih ponovo radio knjigu, želio bih da Afrikanci i bijelci mogu sve napraviti zajedno, da čovjek ne uništava svoju identitet zbog drugoga. Kažem ti - djembe ima svoju misiju.

Kako vidiš razvoj djembea u Africi i ostalim djelovima svijeta?
Tu nema ničeg mističnog. Djembe će se razvijati s društvom. Nakon nas doći će veliki glazbenici koji će također željeti prenijeti svoje znanje. Ja sam uvijek nastojao pokazati ono što znam, u Africi i u Europi. To mi je od prvenstvenog značaja - podučiti one koji to žele.

Što misliš o metodama učenja djembea koje nastaju u posljednje vrijeme? Koja metoda se tebi čini dobrom?
Tko to može napraviti, to je dobro jer ima onih koji ne mogu putovati i njima treba referenca. Bitna je kvaliteta rada. Ja neću napraviti nikakvu metodu, možda audio-vizuelnu ali ne i pisanu jer ne znam pisati. Ne želim se upuštati u nešto što ne mogu provjeriti.

Da li se razlikuje tvoje podučavanje u Africi od podučavanja u Europi?
Razlika je u razumijevanju. Moji afrički učenici su već u priči. S druge strane, moji europski učenici dolaze u priču i zato treba početi s europskim načinom podučavanja, odnosno, objasniti udarce, naučiti brojati, gdje je prva doba, gdje je puls, kakav je swing,... Imam dva načina učenja. U Africi, kad podučavam ne kažem ništa, ne govorim. Učenici gledaju i to funkcionira! Trebaš vidjeti te mlade, oni udaraju. Dolaze k meni da bi radili.

Misliš li da je djembe isključivo muški instrument?
Da, zbog jednog razloga a to je fizička snaga. Obred obrezivanja traje cijelu noć, a to još nije ništa! Dolazi stotinjak ljudi da bi plesalo. Za tu vrstu glazbe, žena je stvorena za ples. To je mnogo elegantnije.

Osjećaš li ponekad bol u rukama?
Ne, više ne. To je prošlo.

I to je tajna?
Nema nikakve tajne. To je rad na udarcima i način izrade djembea, posebno njegovog ruba. Inače koristim uobičajeni recept. Nakon svakog koncerta, uronim ruke u toplu slanu vodu i namažem ih kremom od oraha karite drveta [en. shea butter].



Autori piloga: Christophe Delaeter i Hugues Lebrun (Saf Percussions)
preuzeto sa stranica www.djembe.com
Preveo i prilagodio sa francuskog: Julio Franin

BIOGRAFIJA

Adama Drame je rođen u Burkini Faso (Nouna) 1954., u obitelji glazbenika i pripovjedača, čuvara tradicije koji se na francuskom nazivaju "griot", odnosno "jeli" na malinke jeziku. Zahvaljujući svom ocu, sa dvanaest godina je postao profesionalac.
Virtuoz na djembeu, Adama Drame je predan svom afričkom identitetu i vjernosti tradiciji koju prenosi svojom glazbom, ritmovima, kompozicijama i improvizacijama.
Griot današnjice, Adama Drame prenosi svoju ljubav do tradicije i Afrike po cijelom svijetu. Od 1979. godine sudjeluje na brojnim festivalima, prvenstveno u Europi i Sjevernoj Americi, ne zaboravljajući Afriku koja ostaje prava domovina njemu i njegovoj obitelji. Afrika, nepresušan izvor njegove inspiracije.

DISKOGRAFIJA

"Le géant du djembé", "30 ans de djembe (San bissaba foli)", "Percussions mandingues" & GROUPE FOLIBA (Playa Sound), "Continents" & MARC VELLA, "Tambour djembe" (Auvidis) , "Rythms of the Manding" (UNESCO musical source - Grem Waira/Philips), "Djeli" (Auvidis), "Great Masters of Percussions" (Auvidis), "Djembefola"