Famoudou Konate i Fadouba Oulare

Famoudou Konaté i Fadouba Oularé

Famoudou Konaté, vi i Fadouba Oularé prošli ste inicijaciju u svom selu. Prema vašem mišljenju, koja je razlika u odnosu na glazbenike koji ostaju u gradu?
Ovo je vrlo važno! Mi, veliki bubnjari, to znači stari bubnjari, koji sviramo djembe onako kako se svirao prošlih stoljeća, uvijek smo živjeli u sredini u kojoj smo slušali i gledali naše bližnje kako pjevaju i plešu. Zato jako volimo svoje regije. Svake godine vraćamo se u svoje regije, vidimo novosti i istovremeno stare stvari i to nam puno koristi u našoj glazbi. U ovom trenutku, svi ostali bubnjari koji sviraju ovdje, a ja ih zovem "moderni bubnjari", ne poznaju suštinu stvari.

Ritmovi, to je jedna stvar… ali mi, stari bubnjari, sve što radimo to ima neko značenje, to govori, to se pleše i pjeva. Za mene, to je glazba. Može se stvarati nova glazba, na primjer, ja stvaram, Mamady Keita stvara ali uvijek na osnovu tradicije. Kad želiš kreirati ritam, slušaš stari, stari, stari... i stari ritam ti daje ideju za stvaranje novoga. Na primjer, ja sam kreirao "Lolo". Taj ritam... to je pjesma ptica, goluba koji guguću "ku ku kuku kuku, ku ku kuku kuku...". To sam čuo ujutro, a navečer sam kreirao ritam. Ali Fadouba, Famadou, Soungalo, Mamady Keita, svi mi uvijek sviramo tradicionalne ritmove. To je sve što vam u ovom trenutku mogu odgovoriti.

Da li imate utisak da moderni bubnjari nastoje samo razviti virtuoznost i preciznost jer danas u ansamblima samo njih čujemo i upravo oni ubrzavaju ritmove? Stječe se dojam da su brzina i snaga najvažniji elementi. Što vi mislite o ovoj promjeni u glazbi?
Puno vam hvala na ovom pitanju. Ja se zaista protivim ovakvom razvoju glazbe. Upravo zato spremam se napisati knjigu. Ljudi moraju razumijeti položaj ritma u Africi. Uz današnje generacije, djembe je postao istovremeno sunce i mjesec cijeloga svijeta, uz ogroman uspjeh. Time smo jako zadovoljni. To nam daje hrabrost i dozvoljava nam da razvijamo afričke ritmove. Mi smo vrlo ozbiljni kad je u pitanju glazba. Vrlo smo zadovoljni što se u stranim zemljama razvija afrička glazba, posebno na djembeu. Međutim, oni koji stvaraju glazbu na drugačiji način, za mene, to je biznis. U Africi postoji jedan veliki problem – mi, Afrikanci, ne učimo jedan od drugoga. Ne znam zašto. Možda je razlog tome što se smatra da svi Afrikanci znaju svirati ritmove. Ne, ti znaš samo ono što znaš, ali mi u Africi ne učimo. Nemamo učenike. Na primjer, Fadouba je jedan od starih velikih bubnjara, ali u svom selu u regiji Hamanah on nema afričke učenike. Ja živim pet mjeseci u Africi, pet mjeseci u Europi. Posvuda imam europske učenike, kao Mamady, ali u Gvineji nemam afričke učenike. To me jako pogađa. Želio bih da mi, Afrikanci, napravimo nešto što bi dalo primjer drugima. Zato je glazba u Africi postala mješavina svega, posebno u Gvineji. Možeš nekome reći: "Sviraj dunum", a on ga svira na svoj način. Sve je pomiješano. Upravo zato, kad me Mamady Keita pozvao da napravimo CD posvećen samo dunumu, rekao sam mu: "OK, učinit ćemo to zajedno da bi drugi razumijeli." Cijelo vrijeme slušam moderne ritmove: Guaguanco, moderni Kuku... Za mene, to je način na koji mladi žive u glazbi. Kad dođem u Europu, slušam ritmove koje u Africi ne poznajem, koje nikada nisam čuo. Čak i na festivalima postoje veliki bubnjari koji rade s mladima i koji sviraju ritmove koje ne poznajem. Nalazim se iza bine i kažem "Stariji brate Fadouba, koji je ovo ritam?", a on mi odgovori: "Ah, mlađi brate, zaboravi to". Na jednom festivalu, Fadouba mi je rekao: "Brate moj, kad ćemo svirati dunum, ne trebamo svirati brzo, sviraj kao što sviramo kod kuće". Dok smo svirali, publika je fantastično reagirala. To je bila ludnica, svi su se popeli na binu. To je to. Moramo puno učiti i dati primjer drugima. Želio bih da Afrika napravi nešto i za samu sebe. Potrebno je učiti slušajući majstore, gledajući majstore. Ali ovdje se ne uči. Svatko udara na svoj način. Europljani vide crnu kožu i misle da su svi profesori. Ali… evo. pored mene je brat Fadouba… pustimo velikog bubnjara neka govori.

A vi, Fadouba Oularé, što vi mislite o tome?
Ne bih mogao reći nešto više od Famoudoua. Sve što je rekao, to je to. Današnja glazba i naša glazba to nisu iste stvari! Mi dolazimo iz Mandé svijeta i duboko poznajemo tradiciju. Zato nas Europljani trebaju da bi upoznali okolnosti. U Mandé glazbi postoji mnoštvo ritmova. Sve što vidite u gradu, to su kopije i fotokopije. Svatko radi što hoće, od svega po malo, ali to nije to. Mi nemamo više puno snage ali poznajemo ishodište. Mandé ritmovi imaju mnogo imena. Kad stvarno govorimo o Mandé svijetu, to su Mali, Siguiri, Kouroussa i Faranah, to je sve. To je Mandé glazba. Ne govorim o Fulani glazbi, ni Susu. Djembe je nastao u Mandé zemlji, zemlji moga oca, naših starih, starih... Mi smo s njima učili. Sada mladi ne slušaju Famoudoua, ne slušaju Fadoubu, ne slušaju Mamadyja, svatko radi po svome, a to ne treba tako raditi. Zato smo nas trojica potrebni u Gvineji, jer ne treba nešto udarati ako ne poznaješ pozadinu. Mi je poznajemo, znamo zašto i kojom prilikom se neki ritam svira u Wassolon, Siguiri regiji, ritam soboninkun; u Hamanah regiji, u okolici Kourousse, ritam dunumba. Hamanah, to je domovina Famoudoua Konatéa, a moja, Fadouba Oularéa, to je Faranah. Ali i ja sam od 12. godine živio u regiji Kouroussa. Zato jako dobro poznajem dunumbu. Moja majka dolazi iz Kouroussa regije. Famoudou je, na neki način, moj ujak po majčinoj strani. Također znam kojom prilikom se svira menjani. Također postoji soli, koji kod nas prati obred obrezivanja. Također postoje kawa, soko, kala, soliwulen. Danas mladi ne poznaju svu tu glazbu. Jučer sam slušao glazbu kawa u svom vrtu, to nije to... [Fadouba pjeva ritam imitirajući brzinu] Ne, ne, to nije to. Ako ja uzmem bubanj, ako Famoudou uzme bubanj, ako je s nama netko na flauti, razumijeti ćeš što je to ritam kawa. Mladi ne razumiju dubinu stvari. To nije njihova greška. Oni nisu pored nas... daleko su. Ne možeš naučiti pisati Kuran ako nisi pored profesora. Najprije ga gledaš, a zatim pišeš. Ali oni to ne žele. To je sve što bih mogao dodati riječima majstora Famoudoua.

Ako želite znati nešto o meni, od 12. godine, od 1956., bio sam član skupine Keita Fodeba. 1959. godine, kad je osnovana trupa Les Ballets Africains, bio sam jedini solist, prvi veliki gvinejski bubnjar. Bio je jedan iz Siguiri regije, Bitibiri Siaka, i još jedan, Laye Camara, koji je živio u Dakru gdje je također bio bubnjar Dugu Fana iz Malija. Mi smo sve započeli.

Famoudou, htjeli ste još nešto reći?
I ja sam se prisjetio tih vremena. Živio sam u svom selu kad sam čuo da je trupa Les Ballets Africains krenula na turneju po Europi. Nakon toga su, zajedno s Fadoubom, došli u našu regiju da bi regrutirali nove članove. Tada se pojavio Fadouba i nosio je kravatu. Mi smo između sebe govorili: "Eh! To su Afrikanci koji nose kravate. Kakav je to uopće odjevni predmet? I nose sunčane naočale..." [smijeh]

Razgovor vodio: Vincent Zanetti
Extrait des Cahiers de musiques traditionnelles, n.12,
Noter la musique, Ateliers d'Ethnomusicologie, Geneve, 1999
Preuzeto sa stranice www.percussions.org