Michael J. Taylor

Michael J. Taylor

Michael J. Taylor, poznatiji jednostavno kao "Taylor", podučava, izvodi i snima zapadnoafričke perkusije od 1994. godine.

Diplomirao je na Illinois State University 1991. godine i stekao diplomu iz komunikacija, odnosa s javnošću i filozofije. Radio je kao savjetnik za računalne korporacije. Sretno i slučajno je otkrio perkusije i počeo učiti u Africi i Americi s brojnim djembe, dunun i plesnim majstorima, među njima su: djembe majstori Mamady Keita, Famoudou Konate, Gbanworo Keita, plesni majstor Moustapha Bangoura, kao i bubnjari Michael Markus, Mahiri Fadjimba-Keita, M'Bemba Bangoura, Yaya Kabo, Laurent Camara, Abdoul Doumbia, Madou Dembele, Minto Camara, Arthur Hull, Yaya Diallo i Jahamen Mobley.

Autor je cijenjenog instrukcijskog DVD-a: "Remembering How To Drum" i direktor "Tam Tam Mandingue - Chicago, School of Percussions".

Potpuno se posvetio djembeu i bubnjanju jer, kako sam Taylor kaže, "Razlika između računalnih i bubnjarskih freakova je u tome što se bubnjari bolje zabavljaju!"


World Percussions and Rhythm Magazine


studeni, 2007.
Razgovor vodio: Terry Reimer


Taylor je ovlašteni Tam Tam Mandingue instruktor (jedini u području srednjeg zapada SAD-a), glazbenik, producent, učitelj i izvođač. Bio je prvi koji je dobio Tam Tam Mandingue diplomu koja mu omogućuje da ovlašćuje druge Tam Tam Mandingue instruktore i prenese im znanje do profesionalne razine.

Kako ste otkrili djembe?

Bilo je to 1994. godine. Radio sam s dva skladatelja glazbu za predstavu i željeli smo udaraljke uživo. Počeli smo svirati po loncima i tavama, zidovima, stolicama i ništa nismo mogli osmisliti. Michael McElya, jedan od direktora predstave, čuo je djembe. Budući da smo imali dva djembea, pomislio sam: "Vau! To je nevjerojatno!" Nikako se nisam mogao odvojiti od djembea. Počeo sam odlaziti u Chicagu da bi svirao. Nisam znao ništa, ali to me nije spriječilo da krenem punom parom naprijed. U to vrijeme imao sam osjećaj kao da se ritmovi kroz mene kanaliziraju - nisam znao niti jedan tradicionalni ritam ali sam stalno svirao. Kasnije sam uvidio da većina toga što sam radio već postoji u tradiciji djembea. Nisam čak niti znao da postoje učitelji za taj instrument.

Kako ste počeli s ozbiljnim radom?

S Chrisom Pawolom sam producirao i snimio CD s bubnjarskom glazbom. Svirao sam na jezeru Michigan i ljudi bi nam se pridružiti. Sudjelovao sam u bubnjarskim krugovima Grateful Deada prije nego što se pojavio Arthur Hull koji je organizirao bubnjanje u krugu u Chicagu. Bio sam na Guitar Center radionicama s Paolom Mattiolijem i svirao sam tomove kao dunove. Tada sam upoznao Michaela Markusa i družio se s Paolom Mattiolijem i Charmaine-Renatom Hubbardov koji su podučavali na Indiana's Midwest Drum and Dance Festu 1994. Feliks, koji je vodio bubnjarski odjel u centru Belmont and Clark Guitar Center u Chicagu, vidio me na radionicama Paola Mattiolija. Tako sam počeo održavati radionice za 100 ljudi u gitarističkom centru prije nego što sam upoznao bilo kojeg učitelja djembea. Jeff Bodony, važan suradnik Morikeba Kouyate (majstor kore i griot) i izrađivač instrumenata, došao je jednom na moju radionici i pitao me da li trebam učitelja. Pomislio sam da je to sjajna ideja - dobiti učitelja. Morikeba je podučavao koru pa sam nazvao Aly M'Bayea koji je rekao da podučava djembe ali on je tražio 75 dolara po satu. Također sam nazvao Yaya Kaboa koji je radio za 25 dolara po satu pa sam se zato odlučio za njega. Bio sam njegov prvi učenik u SAD-u. Prvi tradicionalni djembe ritam koji sam naučio bio je Yankadi. Kada sam prvi put čuo ton i slap, koje je Yaya svirao jasnom afričkom tehnikom, uvidio sam da sam potpuno krivo radio! Bio je to početak moje afričke strane priče. Tek kasnije sam saznao da su Aly M'Baye i svi ostali senegalski bubnjari iz ansambla Ballet de Silimbo naučili djembe od Yaya Kaboa. YaYa je konačno formirao grupu na Malcolm X Collegeu.

Možete li nam reći koji je bio vremenski slijed događaja u vašoj karijeri?

Počeo sam svirati 1994. Već 1995. osnovao sam Holly Goat Percussions i snimio i producirao svoj prvi CD. U kolovozu 1995. upoznao sam Michaela Markusa. YaYa Kaboa sam upoznao u studenome 1995. 1997. počeo sam podučavati na Old Town School i u tome me YaYa podržavao. Između ostaloga, i za to sam mu jako zahvalan. 1997. sam prvi put otišao u Gvineju s Michaelom Marcusom i M'Bemba Bangourom. 1998. sam ponovo otišao u Gvineju i te sam godine izveo svoj prvi opsežan performance pod nazivom The Jungle na Old Town School of Folk Music u Chicagu. 2000. sam napustio svoj stalni posao i potpuno se posvetio djembeu. 2001. sam otišao u Gvineju i uključio se u program Mamadyja Keite. Iste godine sam snimio svoj drugi CD pod nazivom Silence. 2002. sam ponovno bio u Gvineji s Mamadyjem Keitom. 2003. sam snimio svoj prvi nastavni DVD, Remembering How To Drum i treći CD, Silence In The Rhythmic Soup - glazba za yogu i meditacije. 2005. sam dobio certifikat kao Tam Tam Mandingue instruktor. Sada postoji jedanaest Tam Tam Mandingue instruktora u SAD-u i oko 40 u svijetu (4 TTM škole u SAD-u i 13 u svijetu). 2005. snimio sam svoj drugi nastavni DVD, Akaran Iko Iko. 2006. mi je ostala u maglovitom sjećanju ali u lipnju 2007. bio sam prvi koji je dobio Tam Tam Mandingue diplomu od Mamadyja Keite.

Što je posebno u tome?

Na ispitu za certifikat Tam Tam Mandingue instruktora (prvi stupanj), postoje kriteriji koje je postavio Mamady. Provjerava se poznavanje ritmova i stupanj vještine koja mora biti na razini Tam Tam Mandingue certifikata. To ne znači da možete biti direktor škole. Mjesto direktora TTM škole ima više veze s vašim poslovnim sposobnostima, zakupom, iskustvom, prisutnošću na internetu, podučavanjem i takvim stvarima. Diploma je najviši stupanj kojeg je Mamady stvorio. Tu je naglasak na dubljim, složenijim aspektima glazbe djembe ansambla. Morate imati certifikat instruktora i biti direktor TTM škole da bi uopće pristupili ispitu za diplomu. Diploma vam također daje mogućnost da drugima dajete certifikate instruktora (tako da i oni mogu postati TTM Instruktori). Mamady želi da se to tako odvija da bi tradicija nastavila živjeti. Oba ispita su izuzetno teška. Posebice na ispitu za diplomu, Mamady je vrlo neumoljiv i ne oprašta pogreške jer se mora uvjeriti da zaista poznajete materiju. Dio ispita je i Mamadyjeva procjena vaše spremnosti, kako baratate znanjem i tko ste kao osoba. Važno mu je da vas poznaje kao osobu i da je s vama zadovoljan, budući da ćete ga zastupati u njegovim školama i njegovim međunarodnim organizacijama. To mi se sviđa kod Mamadyja.

Recite nam kakva je razlika između tradicionalne i netradicionalne djembe glazbe.

Djembe sam počeo svirati na netradicionalan način, onda sam otkrio stoljećima staru povijesnu i kulturnu dubinu koja je upravo fascinantna. Tradicija je divna. Netradicionalna glazba je također izvrsna. No, moramo biti obazrivi kad govorimo o korijenima djembea i njegovim tradicionalnim aspektima. Kada govorimo o tradiciji djembea, potrebno je otići do mjesta na kojem taj ritam postoji i potrebno je o tome govoriti na način koji čuva njegovu usmenu tradiciju. Sviranje u netradicionalnom kontekstu se ne protivi djembe tradiciji već je to samo stvar naziva (nomenklature). Ako za neki ritam ne znate kako se zove, odakle potječe ili zašto se svira, upravo tako i recite. Neki će određenim ritmovima pridijeliti nazive koji ne pripadaju nikakvom geografskom, tradicionalnom ili kulturnom kontekstu. Mnogi su to radili iz neznanja. Tada bih otišao na mjesta gdje su se ti ritmovi svirali i oni uopće nisu tako zvučali. Mamady je jako usmjeren na proces čišćenja svijeta od netočnih informacija o usmenoj tradiciji njegove kulture. Mnogi ritmovi su samo iz Gvineje ili samo iz Obale Bjelokosti ili samo iz Malija. Oni nisu iz Senegala, Gane, Toga... Mamady, Famoudou Konate, Fadouba Oulare, su tri najstarija Malinke djembe majstora. Etnička skupina Malinke je jedna od nekoliko dominantnih u djembe kulturi. Neke od njih su Bambara, Xasonke, Malinke, Baule, Senufo, Gouro, Toma, Gerze, Landouma, Nalu, Baga, Mendenyi i Susu. Ove skupine su iz Gvineje, Malija, Burkine Faso i Obale Bjelokosti.

Da li Senegal, Nigerija ili Gana, između ostalih zemalja u Africi, imaju vlastitu djembe kulturu?

Prema mojim istraživanjima i razgovorima s Mamadyjem, među zemljama koje spominjemo, samo u regiji Tambacounda u istočnom dijelu Senegala postoji povijesna veza s djembeom. Što se tiče Senegala, on je daleko više povezan sa sabarom (kojeg svira majstor bubnjar DouDou N'Diaye Rose), serubom i bugarabuom. Bugarabu je vrsta bubnja s kravljom kožom i izgleda kao ashiko: ima ravne stranice i obično ga svira jedna osoba rukom i palicom. U drugim zemljama koje ste spomenuli, Gani i Nigeriji, ne postoji djembe tradicija. To je vrlo važna činjenica.

Moj prvi djembe učitelj je iz Gane.

Možda je bio negdje drugdje gdje je učio djembe tradiciju ili je možda, poput mnogih drugih, samo ritmove svoje kulture prebacio na instrument druge kulture - u ovom slučaju djembe. Moj prvi učitelj YaYa Kabo je iz Senegala ali je imao učtelje iz Gvineje i Malija. Dakle, iako je Yaya bio iz Senegala, njegove informacije su autentične. Mande područje je područje nekadašnjeg Mali carstva koje je ojačalo pod vodstvom Sunjate Keite, velikog cara i osvajača u 12. i 13. stoljeće. Djembe su prvotno izrađivali kovači (numu), međutim, prije djembea su žene stvarale ritmove pljeskanjem dok su pjevale. Prema onome što sam čuo od Famoudoua i Mamadyja, žene su tražile od muškaraca da sviraju ritmove na djembeu. To je bilo prije doba kolonizacije tako da je teško reći da je djembe iz ove ili one zemlje. Djembe nije čak niti sa sjevera Malija jer je tamo samo pijesak i pustinja. Da bi napravili djembe potrebna su stabla. Na sjeveru imate pijesak i zato tamo prevladava keramički doumbek.

Po svemu sudeći, život je u davnini nastao na tom području. Ljudi su stvorili instrumente da bi se izrazili zvukom. Koji je položaj djembea na "obiteljskom stablu" instrumenata? Je li djembeu prethodilo šuplje deblo ili krin?

To je dobro pitanje. Mickey Hart govori o tome u svojoj knjizi Drumming at The Edge of Magic. Postojali su idiofoni (predmeti koji se međusobno udaraju i proizvode zvuk), a membranofoni (bubnjevi s kožom) su se pojavili nešto kasnije. Ne znam je li djembe imao prethodnika među drugim instrumentima. Njegov oblik je vrlo uobičajen s osnovnom fizikom koja proizvodi rezonantan zvuk.

Da li je odlazak u Afriku bio za vas kulturni šok? Recite nam nešto o svojim putovanjima.

Moj osnovni dojam u prosincu 1997., kad sam se vratio u Ameriku, bio je da su mnoge stvari koje koristimo zapravo nevjerojatno nepotrebne. Uvidio sam da je višak u zapadnom svijetu u stvari proturječan. Postao sam tiši i šokantno svijestan onoga što je zaista potrebno i koliko često brkamo riječi "željeti" i "trebati". Kulturni šok bivanja u Africi je nešto posve durgačije. Probudio bi se ujutro i ugledao nekoga za koga sam mislio da je djembe majstor. Nakon pet minuta vidio bih drugoga. Mislio sam da je svatko djembe majstor! Naravno, to nije bilo točno. Postoji određeno zajedničko mišljenje da su Fadouba Oulare, Famoudou Konate, Adama Dramé, Soungalo Coulibaly, Doudou N'Daye Rose, Noumoudy Keita, Gbanworo Keita i Mamady Keita majstori. Izvan toga, to je vrlo subjektivno. Postoji mnogo stvari koje čine majstora.

Možda talent, faktor genija, stanje uma, srca i duha imaju s tim nekakvu vezu?

Dobro zapažanje. Prvih nekoliko godina bio sam u Africi u kampu kojeg su vodili M'Bemba Bangoura i Michael Markus, učio sam Gbanworom Keitom (on je bio s Mamadyjem u Balet Djoliba i poslije je bio solist u Les Ballets Africains). Bilo je kao na "selu". On bi vam pokazao što učiniti i onda bi svirao solo. To je bila drugačija vrsta učenja nego kod Mamadyja i Famoudoua koji su više rasčlanjivali stvari. M'Bemba Bangoura mi je posebno značajan jer je učitelj mog učitelja (Michaela Markusa) i jer ga je sam Mamady Keita odabrao za Ballet Djoliba kao svog zamjenika kad je Mamady odsutan.

Kako se vaš osobni ili duhovni rast promijenio nakon učenja djembea?

Bubnjanje, vibracija i ritam su stvari od kojih je sastavljen cijeli svemir. Kad svemir ispadne iz sinkronizacije i mi također ispadnemo. Suština svega što poznajemo i svega što je ikada bilo poznato, svemira, prirode, atomske strukture je ciklička i zato ritmička. U bilo kojoj kulturi, obredi koji se prakticiraju upravo se na to odnose. Sve oko nas je energija koja se kreće. Djembe se po tome nikako ne razlikuje. Mudrost je stara tisućama godina. Jednostavno ću reći, kad sam upoznao djembe, kao da sam se ponovo rodio.

Ja li proces "povezivanja" u isto vrijeme zastrašujuć, prekrasan i tužan?

To je zanimljivo ... Više je lijep i tužan ... Mogu zamisliti kako bi se ljudi osjećali prestrašeno nečega toliko različitog što vas na neki način čupa iz vaših korijena, zar ne? Na tom putovanju sam u početku osjećao puno lakoće i to mogu zahvaliti svome neznanju. Nisam dovoljno znao da bi se plašio ili sam jednostavno tip koji voli kad ga se čupa iz korijena. Bio sam općinjen tim osjećajem. Kako sam napredovao i sve više upoznavao osjećaj "povezanosti" kojeg sam iskusio kroz bubnjanje, jasno sam vidio ljude koji nisu "povezani", koji su zatvoreni. Njihova "odvojenost" mi je postala jasnija i glasnija.

Da li mislite da se cijeli svijet kreće prema "povezanosti"?

Mislim da se svijet možda kreće prema uništenju koje uzrokuje ljudski rod. Možda bi to bio najveći poklon, da ljudi nestanu kako bi zemlja krenula ispočetka i kako bi vjerojatno postala mirnije mjesto. Kada učim tradiciju, kažem ljudima da slušaju i da se prisjete. Po mom mišljenju, svi znamo bubnjati ali smo zaboravili. Moja misija je zbližiti ljude, širiti zajednicu putem bubnja. Optimističan sam i mislim da se, kao planet, krećemo ka većoj povezanosti i većem osjećaju zajednice.