Mamady Keita (2)

Mamady Keita

World Percussions and Rhythm Magazine


studeni, 2007.
Razgovor vodio: Terry Reimer

Mamady Keita je rođen 1950, u malom selu Balandougou u Gvineji. Postao je jedan od najvećih djembe majstora u svijetu. Keita je izabran između 500 umjetnika da bi radio pod vodstvom Harryja Belafontea i predsjednika Sekoua Touréa u nacionalnom ansamblu Gvineje, zatim je postao umjetnički ravnatelj nacionalnog ansambla "Djoliba". Osvojio je zlatnu medalju na međunarodnom sveafričkom festivalu. Svirao je s afričkim zvijezdama kao što su Souleymane Koli, Touré Kunda iz Senegala i Mory Kante iz Gvineje. 1988. godine osnovao je svoju vlastitu grupu pod nazivom "Sewa Kan" ("zvuk radosti "). Snimio je dva biografska filma (Djembefola i Mögöbalu), jedanaest CD-ova (Wassolon, Nankama, Mögöbalu, Hamanah, Afö, Balandugukan, Mamady Lee, A giate, Sila Laka, Live at Couleur Café i Mandeng Djara), šest nastavnih VHS / DVD-ova i koautor je knjige "Mamady Keita - Život za djembe".

1991. godine je u Belgiji osnovao "Tam Tam Mandingue" ("Mandingue bubnjevi"), perkusionističku školu koja danas ima 14 podružnica širom svijeta (u Francuskoj, Njemačkoj, Japanu, Izraelu, Gvineji i SAD-u).


Jeste li odrasli u glazbenoj obitelji?
Ja sam iz Balandugua, sela u sjeveroistočnoj Gvineji. U mojoj obitelji nitko nije nikada svirao djembe. Moj otac je bio veliki lovac ali nikada nije lovio lavove jer lav je naš obiteljski totem, simbol za "Keita".

Poznati ste i pod imenom "Nankama" što znači "rođen za to" i vaše ime je poznato daleko izvan Gvineje i Afrike.
Kad je kod nas žena trudna, želi znati da li će dijete biti dječak ili djevojčica i kakvu budućnost će imati. Ovdje postoji ultrazvuk. Kod nas, žena odlazi vraču, osobi koja može vidjeti budućnost. Moja majka je otišla kod jednog starog lovca. Taj lovac je čitao iz kamenja i rekao: "Beba je dječak i ovo je tvoje posljednje dijete. Dijete će biti vrlo posebno i biti će veće od ovog sela, veće od ove regije, veći od naše države. Cijeli svijet će znati za tvog sina". Majka je pitala da li će njen sin biti predsjednik, bogata osoba ili ratnik? Kako to da će cijeli svijet znati za njega? Vrač je rekao, "On će ići po svijetu i zabavljati se. Kad se rodi, dječak će vam pokazati kako će se zabavljati. Tada se sjetite što sam rekao." Majka je rekla mom ocu što je čula od vrača, a on nikako nije mogao shvatiti te riječi. Majka je odlučila da će promatrati sve što radim. Od trenutka kad sam počeo puzati, udarao sam u sve što je moglo proizvesti zvuk. Majka je rekla ocu: "Pogledaj našeg sina. Sve pretvara u zvuk." Postajao sam sve snažniji i majka je bila uvjerena da ću jednoga dana postati djembefola. Kad sam imao dvije godine, kod jednog starog kovača dala je za mene napraviti mali djembe. Majka mi je rekla da mi se lice ozarilo kad sam ugledao djembe. Te noći sam zaspao s djembeom pod dekom i više se nismo odvajali. Otac me odveo kod učitelja Karinka Djan Condea. Kad sam imao sedam godina, on je započeo moju inicijaciju. Sa deset godina već sam bio iniciran. Inicijacija je povezana s duhom djembea, filozofijom, poštovanjem prema djembeu i zaštitom djembefole.

Zaštita? Od čega?
Među bubnjarima ponekad se odvijaju neobične stvari. Ako se susretnete s djembefolom koji je loša osoba, morate se zaštiti, morate znati prepoznavati znakove. Inače se može dogoditi da na nekom festivalu ne možete svirati. To je ozbiljno. Postoje mnoge stvari koje se mogu dogoditi. To je natjecanje i svatko želi biti najbolji. Kad sam imao deset godina, moj učitelj me upoznao sa sedam tajni djembea.

Kojih je to sedam tajni djembea?
To neću reći. To je samo moja stvar. Ovih sedam tajni su ono što mi je dao moj učitelj. Da bi nekome prenijeli ove tajne, morate imati potpuno povjerenje u kompletnu osobu.

Recite nam nešto o duhovnosti u vašem životu s djembeom.
U prošlim stoljećima, kada je djembefola htio novi djembe, uzeo je deset kola oraha i otišao starom kovaču u selu da bi ga pitao da li mu može napraviti djembe. Ako bi odgovorio potvrdno, kovač bi otišao u šumu i potražio lenke ili djala drvo. Kad bi pronašao drvo, vratio bi se u selo. Nakon nekog vremena kovač bi se ponovo vratio u šumu i zamolio stablo da mu dozvoli izraditi djembe. Nakon toga je slijedila svečanost. Kad se u stablu napravi rupa od jednog do drugog kraja, kažemo da je stablo dobilo glas. Kovač bi oblikovao djembe i zatim je slijedila druga svečanost na kojoj se na djembe stavlja koža. Sada je stablo dobilo sposobnost govora. Kad kovač zategne kožu, djembe je spreman. Slijedi veliki dan u kojem majstor prvi put svira djembe. Djembe ima veliku, veliku povijest.

Govorite li priču stabla ili sela ili ljudi?
I jedno i drugo i treće. S djembeom mogu ispričati povijest. Bez djembea ne mogu ništa ispričati.

Da li svirači shekerea ili zvona također imaju priču koju mogu ispričati?
To bi oni trebali reći. Kod nas, svatko svira svoj instrument. Shekere i zvono nisu za mene. Znam kako ih svirati ali nisam bio iniciran. Neki ljudi sviraju samo shekere koji se kod nas zove djabara.

Opišite nam koliko je vaše druženje s Haryjem Belafonteom bilo važno u oblikovanju nacionalnog ansambla "Djoliba" kao i vašu vezu s predsjednikom Gvineje Seckouom Touréom.
Kad sam imao 12 ili 13 godina, u Gvineji se održavao nacionalni festival. Ljudi iz svake regije došli su vidjeti tko je dobar plesač, pjevač i bubnjar. Putovali smo 150 kilometara da bi došli na regionalno natjecanje. Najbolji iz svake regije su 1964. godine došli u glavni grad Conakry, koji je meni bio 1000 kilometara daleko. Tamo se održavao 15-dnevni festival. U to vrijeme, naš predsjednik Seckou Touré bio je dobar prijatelj s Haryjem Belafonteom. Belafonte je upitao predsjednika da li bi želio dovesti nacionalni ansambl u SAD. Tada je odlučeno da se najbolji od najboljih regrutiraju u nacionalni ansambl. Kad je Belafonte čuo kako sviram, rekao je: "On je nevjerojatan!" Svi su bili začuđeni kad su čuli zvuk mog djembea jer sam imao tek 14 godina. Izabrali su mene s još 500 bubnjara i neke djevojke za ples. Odveli su nas na obližnji otok i tamo smo bili na raspolaganju Belafonteovom timu koji nas je podučavao. Svirao sam ritmove u "ballet" izvedbi. Jednoga dana, Amerikanci su napustili otok i došli su ljudi iz Gvineje. Nastavili smo raditi i nakon devet mjeseci, broj umjetnika se sve više i više smanjivao dok nas nije ostalo 45. Kad smo se vratili u Conakry saznali smo da je predsjednik u svojoj palači napravio pozornicu. Tada smo počeli sumnjati u političke nesuglasice između predsjednika i Haryja Belafontea, međutim, do danas nitko ne zna što se zapravo dogodilo. Sa 14 godina sam nastupio u svom prvom filmu "Africa Dance" s Belafonteom. Nakon toga, formiran je nacionalni ansambl "Djoliba" i počeli smo putovati. Ansambl je u stvari bio za predsjednika Seckoua Touréa. Bili smo njegovi predstavnici na svim međunarodnim festivalima. Svoju prvu zlatnu medalju osvojio sam na Festivalu folklora u Italiji 1967. godine. Drugu zlatnu medalju osvojio sam 1969. godine na sveafričkom festivalu u Alžiru. Od 1979. bio sam vodeći bubnjar, glavni solist i umjetnički ravnatelj nacionalnog ansambla "Djoliba". Kreirao sam repertoar i obučavao neke od najboljih svjetskih djembefola. U nacionalnom ansamblu "Djoliba" proveo sam 23 godine.

1986. godine ste otišli iz ansambla Djoliba u Obalu Bjelokosti.
To za mene nije ugodno iskustvo. Htio sam raditi za sebe i osigurati se za mirovinu. Potpisao sam svoj prvi ugovor s grupom "Koteba" Souleymanea Kolija. S njima sam radio godinu i pol i zatim sam potpisao ugovor u Belgiji. Dvije do tri godine sam radio za neprofitnu organizaciju "Zig-zag" sve dok ona nije prestala s radom. 1991. godine osnovao sam prvu djembe školu "Tam Tam Mandingue". Danas ih u svijetu ima 14. Zanimljivo je da je stari lovac bio u pravu. Krenuo sam iz sela u regiju, u glavni grad i zatim na sve kontinente. Riječi lovca bile su istinite. Zato su me prozvali "Nankama" što znači "rođen sam za to".

U različitim zemljama imate 14 škola. U kojim zemljama se puno uči djembe, a u kojim zemljama je to tek na početku?
Danas postoji jako veliki interes za djembe. Gotovo da nema zemlje u kojoj se ne svira. Nisam siguran... možda u Vijetnamu, Peruu, Saudijskoj Arabiji i na Bliskom istoku. U Izraelu postoji "Tam Tam Mandingue" škola.

Je li u redu na djembeu svirati svoju vlastitu glazbu?
Da. U tome nema nikakvog problema. I ja sviram svoje ritmove. Neki ritmovi koji se sviraju u ansamblima preuzeti su iz tradicije i onda smo ih prilagodili za izvedbu. Razlika je u tome što su tradicionalni ritmovi vezani za povijest. Na primjer, za vrijeme rituala obrezivanja sviraju se samo dva ritma ali kad ansambl svira, obično u sat i pol vremena svira se dvadeset ritmova koji su kratki. To je predstava. Zato vjerojatno dolazi do zabune. Postoje ljudi koji su naučili ritmove koje sviraju ansambli i govore da su to tradicionalni ritmovi. Ta informacija nije točna. U tradicionalnim ritmovima nema breakova niti aranžmana. Sve je podređeno obredu ili svečanosti. To je razlika između kreacije i tradicije. Ansambli mogu kreirati ritam ili mogu svoju kreaciju ubaciti u tradicionalne ritmove. Ipak, kreacija i tradicija su dvije različite stvari.

Čuo sam da se ritam "Sofa" svira za lovce, a drugi misle da se svira za ratnike.
Ako vam netko kaže da se "Sofa" svira za lovce, recite im da to nije točno. Recite im da je Mamady Keita rekao da mi nikad, ali zaista nikad, ne sviramo za lovce. Oni imaju svoje vlastite instrumente i svoje vlastite ritmove. Imaju čak i svoje pripovjedače (griote). Ovo je još jedan primjer zabune koju unose ansambli. U ansamblu smo jednom svirali ritam zvan "Mande Mory". Mande Mory je bio mlađi brat Sunjate Keite i na bini smo ispričali njegovu priču. Postoje dijelovi u kojima se pleše i za taj ples svirali smo "Sofu" jer se jako dobro uklapala u plesni ritam. Ta "Sofa" nije bila tradicionalna. Postoje ljudi koji ne poznaju povijest. Nikad ne smijete uzeti djembe i svirati lovcima. Oni imaju svoj instrument koji se zove "n'goni". Na malinke jeziku lovce zovemo "donso". Grioti lovaca zovu se "serewa". Oni imaju svoju glazbu. Mi i naša glazba nismo im potrebni. To ne ide zajedno.

Na kojim tradicionalnim ceremonijama svirate?
Sviramo na vjenčanjima, ritualima obrezivanja, krštenjima, svečanostima ribolova, sviramo za radnike u polju, za žene koje bi htjele da im se ispuni želja, kao što je Moribayasa. Postoje i ritmovi koji se sviraju samo za vračeve, zatim ritmovi dobrodošlice. Sviramo svugdje gdje je svečanost, ceremonija ili ritual jer djembe je simbol radosti.

Recite nam nešto više o vračevima.
To je teško objasniti jer kod vas ne postoje vračevi. Vrač može biti poznavatelj biljaka i on je posebno iniciran. Ljudi ne mogu biti vračevi bez inicijacije. Oni razlikuju dobre i loše biljke i znaju tajne prirode.

Mnogi kažu da žene ne bi trebale svirati djembe.
Tradicionalno, žene nisu svirale djembe. Međutim, žene su stvorile popularne ritmove prije nego što je nastao djembe. Kad se nešto značajno desilo, žene bi pjevale, pljeskale rukama i plesale. Žene su bile organizatorice i trebalo ih je pratiti na djembeu. Kovači su stvorili djembe poštivajući prirodu. U prošlosti, djembe se svirao samo među Mande ljudima i kasnije se razvijao. U Mande svijetu ne postoji nitko tko bi tvrdio da žene ne smiju svirati djembe. Ne postoji nikakav zakon koji bi to zabranjivao. Kad sam počeo podučavati u Conakryju, odveo sam svoje učenike na jedno vjenčanje da bi osjetili pravi kontekst ritmova. Dok smo svirali, starije žene i muškarci stavljali su novac na čelo ženama koje su svirale djembe. To je bilo nevjerojatno. Na taj način su im davali blagoslov. Ti stariji ljudi su mi rekli: "Hvala ti što si nam omogućio da vidimo žene kako sviraju djembe. I bijele ljude kako sviraju djembe. Naši djedovi to nikada nisu vidjeli." To je stara gvinejska tradicija. Nema zabrana. Doveo sam svoje učenike u Balandugu, u pravu tradiciju. Danas me ljudi pitaju: "Kad ćeš ponovo dovesti svoje učenike?" Moja supruga je svirala s velikim majstorima i oni bi htjeli da ona ponovo s njima svira. Mogu reći da sam otvorio oči gvinejskim ženama. Danas imamo grupu u kojoj sviraju samo žene. Zovu se "Les Amazones".

Jeste li zabrinuti da će u budućnosti nestati tradicionalne pjesme i ceremonije?
Ono što me brine su mladi ljudi koji ne žele učiti o pravoj tradiciji. Postoje neki ali, na žalost, oni su u manjini. Svatko bi želio svirati u ansamblu. A to nije tradicija. Zato sam stvorio djembe školu u kojoj podučavamo tradicionalne ritmove i radimo jasnu razliku između tradicije i kreacije. Borim se za to da se održi tradicija.

Danas postoji mnoštvo bubnjarskih krugova ("drum circle"), posebice u "bijelom svijetu".
Ne bih se htio zamjeriti... ali ono što sam vidio kod velike većine bubnjarskih krugova me ne zanima. Nakon pet minuta me zaboli glava jer ne vidim smisao. Svatko svira svoje. Nitko ne sluša drugoga. Svatko je na svom vlastitom planetu, u svom svemiru. Nema komunikacije i to nije za mene.

Čitate li note i kakvu glazbu slušate?
Ne čitam note, a slušam sve: jazz, rock and roll, indijsku glazbu, zapadnoeuropsku glazbu, japansku, kinesku, vijetnamsku, korejsku... Kad s nekim sviram, dodajem elemente gvinejske tradicionalne glazbe. Ne sviram jazz ali sviram djembe. I nema problema jer sve je to glazba. Uzmem svoj djembe i sviram jazz. Ako se svira reggae, sviram njihov ritam. Svi ritmovi se mogu prilagoditi.

"Tam Tam Mandingue" je neprofitna organizacija. Jeste li prošli neku obuku iz poslovanja?
Učio sam u školi života. Kod nas, stariji ljudi kažu: "Onaj tko pita neće pogriješiti!" Kad dođem u Chicago i trebam odletjeti u Hong Kong. postoje ljudi koji mogu odgovoriti na moja pitanja. Oni će me voditi. To ja zovem "škola života". Upravo tako sam stvorio "Tam Tam Mandingue".

Vježbate li još uvijek? Imate nekakav savjet?
Završio sam s vježbanjem. Vježbam jedino sa svojom grupom i to kad radimo nove stvari. Učenicima uvijek govorim da moraju raditi s učiteljem. To govorim u cijelom svijetu. Dešava se da ljudi sami sviraju u svom kutku svijeta. Oni jednostavno stvaraju buku. Djembe je umjetnost. Morate biti upoznati s tim što je djembe. Tko je stvorio djembe? Kakva filozofija stoji iza djembea? Kakva duhovnost? Tko je djembefola? To ne možete znati ako vam učitelj ne pokaže i objasni. Nakon toga slijede tri osnovna zvuka djembea. Zatim ritmovi. Tek ako se ozbiljno radi može se napredovati. Ono što je još zanimljivo, prije polaganja ispita za instruktora, morate otputovati u Afriku. Djembe u Americi, Europi ili Japanu je drugačiji od djembea u Africi. U Africi ćete naići na mnoštvo informacija, vidjeti izravnu vezu između djembea i plesa, osjetiti tradicionalna događanja... Svojim učenicima savjetujem da nastave svoj rad. Djembe nije samo za Afriku. Djembe je za sve ljude na svijetu. Djembe ne poznaje boju kože, granice ili spol. Djembe zna da li onaj koji uči poštuje djembe, onoga koji ga je stvorio i kontinent i kulturu djembea.

Kako treba brinuti o koži? Treba li je nauljiti ili otpuštati?
Ne. Ništa. Nikad. Djembe trebate držati na suhom mjestu. Potrebno ga je zategnuti da bi uopće dobili dobar zvuk. Ne volim industrijski djembe. On nije za mene. Ne sviđa mi se njegov zvuk. Nitko od proizvođača djembea nije sa mnom sklopio ugovor. Ja sam sam svoj sponzor.

Imate li kakav hobi?
Jako volim sport. Zaista. Volim gledati nogomet (samo ne američki). Volim kino i filmove i kad imam vremena volim biti u prirodi. Postoji nešto između mene i prirode. Volim prirodu.

Na što ste najviše ponosni?
To je lako pitanje. Djembe. Moja budućnost je čuvati i štititi ovu tradiciju.