Bruno Genero

bruno generoBIOGRAFIJA: Bruno Genero je djembe virtuoz koji je predstavljao Europsku Zajednicu na Prvom međunarodnom perkusionističkom bijenalu u Conakryju (Gvineja, 1999.) uz velike majstore kao što su Mamady Keita, Foudouba Oularé, Famoudou Konaté i Soungalo Coulibaly. Podučava u Europi i Kanadi i sudjeluje na prestižnim festivalima u Europi, Kanadi i Africi. 1990. godine osnovao je "Bruno Genero Percussioni Ensemble" i sa sestrom, koreografkinjom Katinom Genero, osnovao je "Kaidara Dance Company". Organizira koncerte i događaje u "Teatro Regio di Torino" i svira s međunarodno priznatim gostima kao što su Doudou N'Diaye Rose, Arona N'Diaye, Baba Sissoko. 1996. godine izdaje svoj prvi CD "Daby-ba". 2000. godine proslavlja svojih 20 godina djembea organiziranjem predstave "Tam tam". 2002. godine stvara "Afrosan. zvuci Afrike", a 2004. "Safera, vatra bubnjeva". 24. lipnja sudjeluje u proslavi petnaeste godišnjice festivala "Couleur Café" u Bruxellesu gdje svira s Mamady Keitom i grupom "Sewa Kan". 2005. godine stvara glazbu za novu predstavu "Kaidara Dance Company" pod nazivom "Olare, suština Venere", a nekoliko mjeseci kasnije u "Teatro Regio di Torino" predstavlja svoj drugi CD "Yiri Kan, zvuk drveta". Živi i radi u Torinu gdje svakoga mjeseca organizira intenzivne tečajeve djembea i afričke poliritmije u školi "Mamadanse".

Kako si se približio ovoj glazbi, a posebice, gdje i kako si došao u dodir s tradicijom?

S ovom glazbom sam se susreo 1979. u Parizu gdje je moja sestra Katina studirala na kazališnoj akademiji i učila afrički ples. Tamo sam vidio prve djembefole. U to vrijeme je u Parizu bila velika zbrka jer su to bili počeci razvoj afričke glazbe u Europi. Početkom 1981. započeo sam s putovanjima u Afriku. Najprije sam otišao u Senegal gdje me srdačno primila obitelj Doudoua N'Diaye Rosea. 1984. godine sam prvi put bio u Gvineji, upravo te godine kada je umro predsjednik Sekou Touré. Mogu reći da sam u Senegalu, iako se tamo djembe ne svira tradicionalno, mogao vidjeti kako se svira za ples i što je tradicija, dok sam u Gvineji došao u dodir s pravom djembe tradicijom.

Da li se na tvom putu pojavio neki učitelj koji bi bio posebno važan u razvoju tvog glazbenog identiteta?

Najprije bih naglasio da sam osobito sretan što sam upoznao ovu vrstu glazbe u trenutku kad odnos učitelj – učenik nije bio toliko komercijalan kao danas. Imao sam priliku upoznati mnoge ljude od kojih sam mnogo primio. Ako govorimo o djembeu, moram reći da je susret s Gbaworom Keitom bio odlučujući jer me on naučio razumjeti jedno vrlo jednostavno a ipak vrlo važno pravilo: djembefola može svirati solo uz bilo koji ritam. Druga vrlo važna osoba na mom putu je Daby Ba, stara pjevačica kojoj sam posvetio svoj prvi CD istoimenog naslova. Od nje sam mnogo naučio o tradiciji, čak i bez dodirivanja bubnja. Mogu reći da mi je Gbaworo puno dao u smislu tehnike, a Daby je bila važna u glazbenom smislu jer mi je susret s njom omogućio da zaista čujem glazbu koja ne pripada mojoj tradiciji.

bruno genero

 

Da li postoje ritmovi koji su ti draži od ostalih?

Prvo što sam učio bili su drevni ritmovi i još uvijek u njima tražim nadahnuće. To nisu "ballet" ritmovi [ritmovi koje sviraju nacionalni ansambli]. Posebno me zanimaju ritmovi koji se ne mogu svrstati niti u binarne niti u ternarne. Takvi ritmovi su Maraka, Sökö, N'Gri i njihovo usvajanje otvara put prema zapadnoafričkoj glazbi. U Africi postoje mnoge etničke skupine, primjerice u Burkini Faso ili Togou, čiji ritmovi podsjećaju na univerzalnu afričku glazbu. Usvajanje tih ritmova daje glazbeniku izvrsnu priliku za osobno izražavanje.

Što misliš, koji su najvažniji aspekti učenja djembea?

U svom didaktičkom pristupu stavljam naglasak na tri problema. Na prvom mjestu je slušanje. Mi dolazimo iz zapadne kulture koja se temelji na logici "tko radi za sebe, radi za troje". Zato nam je teško otvoriti um za poliritmiju koja odražava afričku kulturu zajednice, sela i obitelji. Kad sviramo, važno je slušati ostale glazbenike. Na taj način se poboljšava preciznost i prati se dinamika grupe. Drugo, položaj. Ovdje ne mislim samo na položaj ruku već i cijelog tijela. Naš način života je drugačiji od afričkog i naši učenici se često žale na bolove u rukama, leđima. Pravi položaj znači staviti ruke na ispravan način i osjetiti glazbu u tijelu. Moramo imati na umu da je ova glazba stvorena za ples i mora se osjetiti preko ruku, cijelog tijela i kroz disanje. Na kraju, prije soliranja, potrebno je u potpunosti usvojiti ritam i ostvariti precizan puls. Samo na taj način će izvedene fraze biti ispravne, s pravim volumenom jer, ovisno o namjeri, možemo svirati agresivno ili meko.

 

bruno genero

 

Bijelac i afrička glazba. Kako vidiš interes bijelaca za ovu umjetnost i, posebice, koliko duboko može "tubabu" [bijelac] prodrijeti u glazbu tradicije kojoj ne pripada. Da li postoji još nešto što bijelci nisu shvatili u ovoj glazbi?

Mislim da bijelac može proniknuti u ovaj jezik, međutim, njegov pristup mora biti drugačiji. Najprije treba shvatiti da je u prvom koraku nužno doći do "nulte točke". Bijelac nije rođen u Africi i nije osjetio ove ritmove još u utrobi majke. Najprije mora osjetiti ritmove i poliritmiju. To će otvoriti njegov um. Naprotiv, greška koju trebamo izbjegavati je sakupljanje stotinu ritmova. Da bi zaista postali motivirani, da bi osjetili inspiraciju, razumjeli pokrete ritma, najprije moramo naučiti osnove. U Malinke glazbi treba dugo raditi na pratećim dionicama jer se time ne razvija samo tehnika već i muzikalnost. Samo upornim i temeljitim radom može se svirati s osjećajem, a ne kao loša kopija. Sakupljanje ritmova nas drži samo na površini, a trebali bi težiti tome da prodremo do srca ove glazbe. Sve ovo može se napraviti na jednom ili dva ritma, inače ne možemo razumjeti puls, ritam, pratnju, plesne pokrete, jezik, izraz ove glazbe. Kao što glazbenik na konzervatoriju postupno usvaja tehniku i muzikalnost, tako mi moramo doći do "nulte točke" kroz sviranje pratećih dionica. Tradicionalno, svaki budući djembefola najprije dugo vremena svira kenkeni. Kenkeni je konstanta, puls, točnost. Tek kad učenik osjeti sigurnost tempa može se odvojiti od vremena i razmišljati o glazbi.

Danas, u Italiji kao i drugdje u svijetu, sve veći broj ljudi uči Mandingo glazbu. To je dovelo do stvaranja različitih skupina. Talijanski djembefole su priznati i cijenjeni čak i u Africi. Kakav savjet možeš dati mladim ljudima?

Savjet je, kao što sam već rekao, ne prikupljati ritmove i fraze. Jedan veliki djembefola mi je rekao: "Nauči ritam u svoj njegovoj dubini jer tada ćeš svirati sto posto. Ali ako samo želiš svirati sto posto, na kraju se neće čuti niti jedan posto." Mogu reći, kad sam počeo svirati, nije bilo govora o soliranju. Uvijek sam svirao jedino i isključivo pratnju pokušavajući upoznati posebnosti izraza i zamijeniti pratnje bez gubitka ritma. Ovaj pristup je vrlo važan. Nije važno samo naučiti ritam, već disati s njim i biti dio ritma. Što se tiče plesnih i perkusionističkih grupa, one su u ovom trenutku izvučene iz konteksta i potrebna im je glazbena alternativa i kontekst jer inače predstavljaju reprodukciju koja loše zvuči. Potrebno im je dati alternativu jer ako želimo reproducirati dundumba ritmove onako kako ih čujemo u Faranah ili Kouroussa regijama, uvijek će zvučati loše jer im nedostaje jedan dio – namjera, socijalni i kulturni kontekst. To ne znači da ne možemo sudjelovati u ovoj glazbi, jer ako svirač izgubi svoj identitet, svoju osobnost, tada je glazbeni izraz iskrivljen. Moramo biti svjesni da Talijani uvijek razmišljaju na talijanskom, Nijemci na njemačkom, ali kad sviramo, ne sviramo samo ono što smo naučili već i ono što jesmo. Kao glazbenici, moramo proučavati antropologiju djembea, a za to postoje arhive, muzeji, knjižnice. Uvjeren sam da sve te grupe koje dolaze, možda i nehotice, stvaraju vrlo važan pokret kojeg možemo nazvati "afroeuropskim". Priča se ponavlja: kao što je jazz nastao kao kombinacija afričke i zapadne kulture, tako se i u Europi odvija transformacija u okviru "afroeuropskog pokreta".

Kako vidiš budućnost afričke glazbe u Italiji i svijetu?

Kao što sam već rekao, budućnost vidim u "afroeuropskom pokretu". Mi, Talijani, imamo snažnu glazbenu kulturu i uvijek smo bili povezani s važnim događajima u glazbenoj povijesti. To dokazuju i partiture klasične glazbe koje su u cijelom svijetu napisane na talijanskom jeziku. Samo ako smo otvoreni za druge kulture može nastati nešto zanimljivo. I u Francuskoj i cijeloj Europi afroeuropski pokret je u fazi razvoja i djembe se malo po malo seli iz tradicije. U Africi sada glazbenici preferiraju brže ritmove. Djembe postupno dobiva stvaran identitet, povezan s umjetnikom osobno. To je važno jer o glazbi moramo razmišljati ne kao "izvođači" nego kao "glazbenici" koji imaju nešto za reći. Prošlo je tek pedesetak godina od kad je djembe izašao iz Afrike i u posljednjim godinama svjedoci smo velikog napretka. Smatram da je povijest djembea još uvijek relativno mlada i da je njegova budućnost u našim rukama.

bruno genero

Jedno više "tehničko" pitanje... Što misliš o zapisima ritmova?

Ne mogu decidirano reći da podržavam niti da ne podržavam zapise ritmova. Mislim da notacije, iako nemaju praktičnu vrijednost u smislu prijenosa ove glazbe, mogu biti zanimljive iz aspekta "sigurnosti" učenja, odnosno, kao potpora. S druge strane, budući da se djembe neprestano razvija i s vremenom će se ritmovi svirati drugačije nego danas, zapisi ritmova bi mogli biti zanimljiv dokument o tome kako su veliki djembefole svirali određene ritmove. Međutim, sa stajališta učenja, mislim da je važnije slušati, svirati ritam, čuti naglaske ovog specifičnog jezika i usvojiti ga prije nego što ga zapišemo. Ne kažem niti "ne" niti "da". Sasvim sigurno, zapis ritma ne bi smio biti krajnji cilj.

 

bruno

Reci nam nešto o svom posljednjem radu – "Yiri Kan, zvuk drveta".

Mislim da glazba mora ispričati priču glazbenika. U tom smislu, "Yiri Kan" donosi moje priče.

Kao glazbenik, uvijek sam osjećao potrebu "igrati se", a ne samo "svirati". Ako glazbenik ima nešto za reći, njegova senzibilnost može se izraziti preko ovog instrumenta. Moj rad je u stvari susret dva svijeta, jednim okom usmjeren na djembe, a drugim na pop kulturu. Djembe vidim bliže pop kulturi nego jazz–u. Jazz je rezultat sinteze, a pop karakteriziraju jednostavne melodije te je stoga vrlo blizu afričke glazbe, posebice prema metričkoj i ritmičkoj podjeli.

Na snimanju ovog CD-a radio sam sa skladateljem i aranžerom Andreom Pizzolijem i senegalskim perkusionistom i mojim dragim prijateljem Tapha Cisséom. Za prezentaciju u "Teatro Regio di Torino" odabrao sam južnoafričkog plesača i koreografa Vincenta Mantisoea jer sam znao da moći izraziti nakanu ovog rada kombiniranjem tradicionalnog i modernog plesa.

 

Copyright Djembe.it
www.djembe.it

Andrea Andreoli i Alberto Cuomo