Mali bijelac u Africi
(1/11)
François Kokelaere
Predgovor
Ovo nije ništa drugo nego san jedne ljetne noći, kako je rekao veliki William. Snovi sve izobličuju, to sami dobro znate... Mora da sam sanjao to razdoblje moga života između rujna 1987. i ožujka 1995. Naravno, svi glavni zainteresirani reći će vam da je sve to laž i u pravu su jer svatko prilagođuje istinu na svoj način i, konačno, nikad ne postoji samo jedna istina već postoje istine. Ovo ovdje je moja istina. Ako vam moja dva prijatelja Télivel i Abou, trebao bih reći moja braća, kažu da u ovoj priči nema niti jedne jedine lažne riječi, nemojte im vjerovati jer su zaboravili ili mora da su i oni sanjali...
Prva epizoda: Sanjao sam!
Sanjao sam... Da, da, uvjeravam vas, tako počinje moja priča o Gvineji. Bio sam u svom karavanu na samom rubu Berryja. Eh, da... karavan. To je nomadsko mjesto koje svaki umjetnik nosi u dubini srca. Kaže se da se u bilo kojem trenutku može krenuti u bilo kojem smjeru, kao da se može pobjeći od sudbine, i izgubiti se u nepreglednosti polja.
Jedne noći, sanjao sam da moram otići u Afriku, u mjesto koje u svom imenu ima dva "k", kao u mom prezimenu "Kokelaere", "glavni pijetao" na flamanskom, u području Flandrije u Belgiji, gdje su me moji preci predodredili za vidovnjaka kozje kože. Trgnuo sam se iz sna i uzeo atlas u ruke. Gledam indeks, jedan "k", dva "k". Kankan? Gdje je to? Otvorim stranicu... u Africi! Čekaj malo... Gvineja! Tako dakle!
Kankan zvuči dobro, posebno jer tamo nisam nikad nogom stupio. Jednoga dana trebao sam otići tamo na hodočašće, ne pješice, ne na koljenima već hodajući na rukama. Toliko je taj san preokrenuo moj život. Ah, snovi! Gvineja... već sama riječ potiče sanjarenje. Gvineja. Crna Afrika. Kao da postoji bijela Afrika? Afrika je Afrika, sve ostalo je bez veze!
Kasnije, u Conakryju, naišao sam na jedan stari dokument iz pretkolonijalnog doba u kojem je Conakry zapisan kao Konakry, dakle, s dva "k". Ali atlas to nije mogao znati. Samo oni koji upravljaju snovima to znaju...
Gvineja. Čuo sam za njene legendarne ansamble [les ballets] iako ih nikad nisam vidio, za mitskog bubnjara Fodé Youla, za njegovu grupu Africa Djolé, prve snimke napravljene u Njemačkoj koje su već dio naše biblije. "Kakilambé" naš "pater noster", "Djolé" naša "ave maria", "Yankadi" naš "dies irae". Ali izvan toga... Gvineja? To je misterij! Sékou Touré, krvoločni monstrum, karikatura od diktatora. Onaj koji se usudio reći "ne" velikom Charlesu mogao je biti samo budala, hladnokrvni glupan. "Ne" famoznoj Francuskoj, središtu svijeta. Nije potrebno reći da su nam jednostavno dali nogom u stražnjicu i da smo se mogli pozdraviti s boksitom, zlatom, dijamantima i ostalim dragocjenim metalima. To nije u potpunosti istina, a nije niti tako jednostavno jer naše drage multinacionalnosti nikada nisu napustile Gvineju, uz malu razliku što od sada na dalje moraju plaćati. A to kapitalisti ne vole. Plaćati starim kolonijama, to nikako nije dobro! Još posebno, hraniti račune u Švicarskoj korumpiranih lidera koji su svoju voljenu zemlju ostavili u potpunom siromaštvu. U vrijeme kolonizacije, Conakry je bio čist, dobro uređen, organiziran. "To su bila dobra vremena." Ne za svakoga, prijatelji moji.
Već sam zaboravio kako sam čuo za stipendije koje je ministarstvo kulture nudilo profesionalnim umjetnicima za usavršavanje jer uvijek gledam unaprijed i ne zamaram se onim što je prošlo. Sjećam se da sam nazvao ministarstvo kulture i obrazložio svoj slučaj:
"... ja sam profesionalni glazbenik i želio bih otići u Afriku učiti bubnjeve..."
Duga tišina...
"Naravno, imamo predviđena sredstva za tu namjenu, međutim, morate nam poslati detaljan projekt i životopis, članke iz časopisa, ako ih imate (kreten, naravno da ih imam!) i ako prihvatimo vaš prijedlog, morati ćete proći audiciju pred našim stručnjacima. Ali moram vas upozoriti da imamo jako puno prijava i vrlo malo odabranih."
To me nije zabrinulo. Kad sam već probio put kroz parišku džunglu, bio sam spreman suočiti se s gvinejskom savanom, a posebno sa "stručnjacima" francuskog ministarstva kulture.
Ni pet, ni šest, pripremio sam projekt, ispraznio ladice pune članaka iz časopisa, moj životopis je već sadržavao tri gusto pisane stranice. Sve to poslao sam u ulicu St. Dominique, iskreno rečeno, bez ikakve nade da ću dobiti odgovor. Poznajem administraciju. Da li ih jedan bubnjar može interesirati? Vjerojatno će pogledati moju prijavu i reći:
"U svakom slučaju, bubnjanje se ne uči. Ne postoji škola za to. Crnci to imaju u krvi, ritam im je u koži, genetski pulsira od rođenja, programirani su za ples, a vi... mali bijelče... vi se šalite. Nismo mi ovdje da bi vam platili sunčanje u Africi."
Sigurno će to reći. Ti politikanti, jer za rad u ministarstvu moraš zaroniti u politiku, zar ne?
Ipak, dobio sam odgovor rečenog ministarstva.
"Vaš prijedlog je uzet u razmatranje i pozivamo vas na audiciju. Molimo da nam predstavite svoj instrument..."
Ne sjećam se datuma ali to je bilo 1986. godine.
Tako dakle! Vjerojatno mi žele pokazati kako poštuju proceduru. Potrebna im je određena kvota divljaka da bi opravdali raznovrsnost svog područja rada. Sigurno se nadaju da ću zabrljati. Ali ne znaju oni s kim imaju posla!
Došao je i taj dan. Stavio sam na leđa svoju torbu njemačke vojske kaki boje, dovoljno veliku da sam u nju mogao staviti svoj veliki "iroko" djembe iz Obale Bjelokosti, kojeg sam dobio od Adama Draméa (kasnije sam otkrio "lingué", drvo djembefola kako kaže Mamady Keita), i uputio se u ministarstvo. Našao sam se okružen klasičnim glazbenicima koji su drhtali od same ideje da će se predstaviti ocjenjivačkom sudu koji bi im trebao dodijeliti čarobnu stipendiju koja će označiti početak moguće karijere. Gledali su me začuđeno, s onim strahom u očima koji ne poznaje ekstazu pozornice.
"Gospodin... ko... ke... la...aire."
"Kok'lar, gospođo, tako se izgovara."
Ulazim u arenu pred ocjenjivački sud eminentnih stručnjaka za koje nikad nisam čuo. Što bi oni mogli znati o djembeu? Uzimam djembe i krećem polako da bi zagrijao ruke. Zatim ubrzavam i pojačavam. Oči se podižu, otvaraju se usta. To je dobar znak. Osjećam zvuk djembea u prstima. Došao sam svirati i rasparati njihove uši, neka vide što je to "tam tam" kako oni kažu...
"Hvala, pismeno ćemo vas obavijestiti."
Na odlasku sam presreo pogled jednog mladog teroriziranog violinista koji kao da mi je htio reći "to je bilo nešto".
 |
 |
