Kako je Afrika postala crna
Izvor:
Jared Diamond – "Germs, guns and steel", W. W. Norton, 1997.
Jared Diamond je profesor geografije i psihologije na sveučilištu UCLA. Za knjigu "Germs, guns and steel" (Bakterije, puške i čelik) 1998. godine dobio je Pulitzerovu nagradu, a 2005. je National Geography Society producirao dokumentarnu seriju u kojoj Jared Diamond obrazlaže svoju teoriju. Njegova teorija izazvala je brojne reakcije od odobravanja do oštrih kritika i zamjerki. U ovom tekstu predstavljamo poglavlje u kojem Jared Diamond analizira povijesna zbivanja na afričkom kontinentu.
Većina ljudi poistovjećuje afričke starosjedioce s crncima, afričke bijelce s nedavnim osvajačima i povijest afričkih rasa s pričom o europskoj kolonizaciji i trgovini robovima. Puno prije dolaska bijelih kolonista, u Africi je već živjelo pet od šest najvećih skupina ljudske vrste, a tri od njih su afrički starosjedioci. Četvrtina svjetskih jezika govori se samo u Africi. Nijedan kontinent se nije niti približio ovoj raznovrsnosti. Raznolikost afričkih naroda proizlazi iz geografske raznolikosti i njene duge pretpovijesti. Afrika je jedini kontinent koji se proteže od sjeverne do južne klimatske zone, tu se nalaze neke od najsušnijih pustinja na svijetu, najvećih tropskih prašuma i najviših ekvatorijalnih planina. Ljudi su u Africi živjeli mnogo duže nego bilo gdje drugdje: naši daljnji preci su se ovdje pojavili prije 7 milijuna godina. Prema današnjim saznanjima, anatomski moderni Homo sapiens potječe iz Afrike. Duga interakcija između mnogih afričkih naroda stvorila je zapanjujuću pretpovijest uključujući i dvije najdramatičnije seobe naroda – Bantu ekspanziju i indonezijsku kolonizaciju Madagaskara. Svi ovi davni događaji i dalje imaju velike posljedice jer današnju Afriku oblikuju detalji o tome tko je stigao gdje i prije koga.
Antropološki dokazi
Pet glavnih grupa koje su već živjele u Africi do 1500. godine su crnci, bijelci, Pigmeji, Khoisan i Azijati. Do tada, crnci su živjeli samo u Africi, Pigmeji i Khoisan još uvijek žive samo u Africi, dok puno više bijelaca i Azijata živi izvan Afrike nego u njoj. Ovih pet grupa predstavljaju sve glavne podjele ljudske vrste, osim Aboridžina i njihovih srodnika.
Odmah ćemo se ograditi od stereotipne podjele ljudi na "rase" jer svaka od takozvanih glavnih grupa vrlo je različita. Svrstavati toliko različite ljude kao što su Zulu, Dinka i Igbo pod zajednički nazivnik "crnci" znači zanemariti razlike među njima. Jednako tako, velike razlike se zanemaruju kad svrstavamo afričke Egipćane i Berbere u istu grupu "bijelaca" kao i Šveđane. Osim toga, podjela na glavne grupe je proizvoljna jer su se u povijesti sve grupe miješale. Ipak, prepoznavanje ovih glavnih grupa još uvijek je korisno za razumijevanje povijesti i u ovom tekstu ćemo koristiti ove nazive kao "kratice".
Crnci su još do 1400. godine živjeli na najvećem području Afrike: od južnog dijela Sahare do obalnog područja zapadne Afrike, od Sudana do jugoistočne obale južne Afrike. Bijelci su živjeli u sjevernoj Africi od Egipta i Libije do Maroka. Ove sjevernoafrikance teško možemo zabunom pobrkati s plavookim i plavokosim Šveđanima, ali većina starosjedilaca i dalje ih naziva "bijelcima" jer imaju svjetliju put i ravniju kosu od ljudi koji žive južnije. Većina afričkih crnaca i bijelaca živi od zemljoradnje ili stočarstva ili i zemljoradnje i stočarstva.
Za razliku od njih, sljedeće dvije grupe, Pigmeji i Khoisan, su lovci i sakupljači plodova koji ne obrađuju zemlju i ne bave se stočarstvom. Poput crnaca, Pigmeji su tamne puti, međutim, njihova koža je više crvena nego crna i znatno nižeg su rasta. Žive u skupinama raštrkanim po tropskim prašumama u području srednje Afrike i trguju sa susjednim crnim zemljoradnicima ili rade za njih. Khoisan je grupa koja je prije živjela na većem dijelu južne Afrike, a činile su je dvije skupine: lovci i sakupljači plodova San i lovci Khoi. (Sada se koriste ovi nazivi umjesto nekadašnjih Hotentoti i Bušmani.) I Khoi i San izgledaju (ili su izgledali) različito od crnaca: njihova koža je više žuta. Broj pripadnika skupine Khoi znatno je smanjen dolaskom europskih kolonista i s vremenom su se miješali s ostalim skupinama i Europljanima: tako je nastala populacija koja je danas u Južnoj Africi poznata kao Coloreds ili Basters. Mali broj pripadnika skupine San uspio je do danas sačuvati svoja obilježja u pustinjama Namibije (kako je to prikazano u poznatom filmu "The Gods Must be Crazy" [Bogovi su pali na tjeme]).
Raspodjela afričkih bijelaca na sjeveru ne začuđuje jer fizički slični narodi žive na Bliskom Istoku i u Europi. U cijeloj zabilježenoj povijesti, narodi su se selili između Europe, Bliskog Istoka i sjeverne Afrike tako da njihova prisutnost u tom dijelu Afrike nije nikakav misterij. S druge strane, današnja raspodjela crnaca, Pigmeja i Khoisan skupine nudi naznake o seobama naroda u prošlosti. Na primjer, današnja raštrkana raspodjela 200 000 Pigmeja usred 120 milijuna crnaca upućuje na to da su pigmejski lovci nekada bili rasprostranjeni u ekvatorijalnim prašumama dok ih nisu potisnuli pridošli crni zemljoradnici. Khoisan područje na jugu Afrike začuđujuće je malo za ljude koji su toliko anatomski i jezično različiti. Da li je moguće da su i oni živjeli na mnogo većem području?
Najveća anomalija je veliki otok Madagaskar, udaljen samo 300 km od obale istočne Afrike, dakle bliže Africi nego bilo kojem drugom kontinentu, kojeg Indijski Ocean dijeli od Azije i Australije. Ljudi sa Madagaskara su mješavina dva elementa. Ne začuđuje da jedan element čine afrički crnci ali drugi element se odmah može prepoznati jer ga čine ljudi pojavom slični tropskim jugoistočnim Azijatima. Jezik kojim govore svi na Madagaskaru (Azijati, crnci i miješani) je australonezijski i vrlo je sličan malajskom koji se govori na indonezijskom otoku Borneo, udaljenom više od 4800 km preko Indijskog Oceana od Madagaskara. Ovi Australonezijci, sa svojim australonezijskim jezikom i modificiranom australonezijskom kulturom, već su živjeli na Madagaskaru kad su oko 1500. godine stigli prvi Europljani. Ovo je toliko zapanjujuća činjenica, kao da je Kolumbo pri dolasku na Kubu naišao na plavooke i plavokose Šveđane koji govore jezikom sličnim švedskom iako na obližnjem sjevernoameričkom kontinentu žive starosjedioci koji govore amerindijskim jezikom.
Lingvistički dokazi
Slučaj Madagaskara govori nam o tome da jezici kojima govore ljudi, kao i njihova fizička pojava, mogu ponuditi važne tragove o njihovom porijeklu. Gledajući samo lica stanovnika Madagaskara možemo zaključiti da neki od njih potječu iz jugoistočne Azije ali teško bi mogli pogoditi da je to upravo Borneo. Što još možemo saznati iz afričkih jezika što nismo već saznali iz afričkih lica? Kompleksnost 1500 afričkih jezika razjasnio je veliki lingvist Joseph Greenberg sa sveučilišta Stanford koji je prepoznao da se svi afrički jezici mogu svrstati u pet grupa.
Usporedbom prikaza jezične podjele i podjele glavnih skupina ljudske vrste uočavamo da se ova dva prikaza u grubim crtama podudaraju. Na temelju ove usporedbe možemo naslutiti da su se jezici razvijali zajedno s ljudima koji ih govore.
Na vrhu prikaza jezične podjele očekuje nas prvo iznenađenje, veliki šok za sve eurocentrike uvjerene u superiornost takozvane "zapadne civilizacije". Učili su nas da zapadna civilizacija izvire iz Bliskog Istoka, da su je Grci i Rimljani u Europi doveli do njenih sjajnih vrhunaca i da je stvorila tri najveće svjetske religije: kršćanstvo, judaizam i islam, kao i da su ove tri religije nastale među ljudima koji govore tri bliska jezika koja pripadaju skupini semitskih jezika. Krivo! Oni su govorili grčki, hebrejski i arapski. Iako semitske narode instinktivno povezujemo s Bliskim Istokom, Greenberg je utvrdio da semitski jezici u stvari čine samo jednu od šest ili više grana mnogo veće grupe jezika, afroazijske, čije su sve ostale grane (zajedno s još 222 živuća jezika) ograničene na Afriku. Čak i sama semitska grana jezika je uglavnom afrička, 12 od njenih 19 živućih jezika ograničeni su na Etiopiju. Ovo daje naslutiti da su afroazijski jezici nastali u Africi i da se samo jedna grana proširila na Bliski Istok.
Sljedeće iznenađenje je detalj koji ne ide u prilogu tvrdnji da istaknute grupe ljudske vrste govore svojim jezicima. Između pet afričkih grupa – crnaca, bijelaca, Pigmeja, Khoisan i Indonezijaca – samo Pigmeji nemaju svoje jezike koji bi pripadali posebnoj skupini. Svaka grupa Pigmeja govori jezikom okolnih crnih zemljoradnika. Ipak, ako se usporede njihovi jezici, pigmejska verzija sadrži neke jedinstvene riječi i zvukove. Sasvim sigurno, Pigmeji su nekada bili dovoljno izolirani u tropskim prašumama da su razvili svoju grupu jezika, međutim, danas su ti jezici nestali. Malobrojni Pigmeji prihvatili su jezik pridošlih crnih zemljoradnika i ostali su samo tragovi njihovih izvornih jezika u nekim riječima i zvukovima.
Slično tome, raspodjela nilo-saharskih jezika upućuje na širenje afroazijskih i Niger-Kongo jezika na području sjeverne Afrike. Međutim, raspodjela Khoisan jezika svjedoči o još dramatičnijem širenju. Ovi jezici su poznati i jedinstveni u cijelom svijetu po uporabi "klikova". Svi postojeći Khoisan jezici ograničeni su na područje južne Afrike, uz dva izuzetka. To su Khoisan jezici Hadza i Sandawe, koji se govore u Tanzaniji, više od 1200 km sjevernije od najbližih Khoisan jezika južne Afrike. Osim toga, Xhosa i još nekoliko drugih Niger-Kongo jezika južne Afrike puni su "klikova". Neočekivano, "klikovi" se također koriste i u dva afro-azijska jezika kojima govore crnici iz Kenije, koji su još više udaljeni od Khoisan naroda nego što su Hadza i Sandawe iz Tanzanije. Po tome možemo zaključiti da su Khoisan narodi nekada bili prisutni daleko sjevernije, da su ih "potisnuli" crnci i da su ostali samo jezični tragovi njihovog nekadašnjeg prisustva.
Ako ponovo pogledamo raspodjelu jezičnih skupina u Africi, možemo uočiti da je Niger-Kongo skupina jezika raširena po cijeloj zapadnoj Africi i većem dijelu subekvatorijalne Afrike i na prvi pogled ne možemo zaključiti odakle potječe ova ogromna skupina jezika. Međutim, Greenberg je uočio da svi Niger-Kongo jezici subekvatorijalne Afrike pripadaju jednoj podgrupi pod nazivom Bantu. U toj grupi nalazi se više od polovice od ukupno 1032 Niger-Kongo jezika i više od polovice (gotovo 200 milijuna) Niger-Kongo govornika. Međutim, svih 500 Bantu jezika toliko je slično da se u stvari opisuju kao 500 dijalekata jednog jezika. Svi zajedno, Bantu jezici čine samo jednu grupu Niger-Kongo jezika. Većina ostalih od 176 skupina jezika ograničena je na područje zapadne Afrike. Posebice, najistaknutiji Bantu jezici i ne-Bantu Niger-Kongo jezici koji su u uskoj vezi s Bantu jezicima govore se u malom području Kameruna i susjedne istočne Nigerije. Očigledno, Niger-Kongo skupina jezika nastala je u zapadnoj Africi, a u istočnom dijelu toga područja nastao je Bantu koji se zatim proširio iz svoje postojbine na veći dio subekvatorijalne Afrike. Ovo se sasvim sigurno dogodilo jako davno jer se stari Bantu jezik podijelio na 500 jezika (ili dijalekata). Budući da su svi govornici Niger-Kongo jezika (Bantu i ne-Bantu) crnci, iz samog fizičkog izgleda nikako ne bi mogli doći do zaključka koji narodi su se selili u kojem smjeru.
Da bi razjasnili ovaj način lingvističkog zaključivanja, možemo navesti poznati primjer engleskog jezika. Danas, najveći broj ljudi kojima je engleski prvi jezik živi u Sjevernoj Americi, a ostali su raštrkani po zemaljskoj kugli u Velikoj Britaniji, Australiji i ostalim zemljama. Svaka od tih zemalja ima svoj dijalekt engleskog jezika. Kad ništa ne bi znali o povijesti i raspodjeli jezika, mogli bi zaključiti da je engleski jezik nastao u Sjevernoj Americi i da se preko mora proširio do Velike Britanije i Australije. Međutim, svi ovi engleski dijalekti čine jednu grupu u skupini germanskih jezika. Sve ostale grupe – različiti skandinavski jezici, njemački, nizozemski… - grupirani su u sjeverozapadnoj Europi. Posebice frizijski, još jedan germanski jezik najbliži engleskom, ograničen je na malo obalno područje Nizozemske i zapadne Njemačke. Iz pisane povijesti znamo da su upravo iz tog područja anglo-saksonski osvajači u petom i šestom stoljeću donijeli engleski jezik u Englesku.
Uzgoj biljnih kultura i životinja
U rasvjetljavanju pitanja Bantu prednosti koje su im omogućile seobu u područje subekvatorijalne Afrike možemo se osloniti na preostali dokaz iz naše sadašnjosti – dokaz koji proizlazi iz uzgoja biljaka i životinja. Ovaj dokaz je važan jer uzgoj hrane dovodi do veće gustoće naseljenosti, razvoja tehnologije, političke organizacije i ostalih elemenata moći. Narodi koji su slučajnošću svog geografskog položaja naslijedili ili razvili proizvodnju hrane mogli su se proširiti na područje na kojem su živjeli ljudi čiji geografski položaj nije nudio velike mogućnosti.
Kad su u 15. stoljeću Europljani došli u područje Sahela južno od Sahare, u Africi su ljudi uzgajali pet grupa biljnih kultura. Sjeverna Afrika uživa u mediteranskoj klimi koju karakteriziraju kišna razdoblja tijekom zimskih mjeseci. Arheološki nalazi potvrđuju da su sjevernoafrički usjevi prilagođeni upravo rastu tijekom zimskih kišnih razdoblja i da je njihov uzgoj započeo prije 10 000 godina. Ovi usjevi su se raširili po cijeloj sjevernoj Africi i omogućili su razvoj egipatske civilizacije. Tu se uzgajala pšenica, ječam, grašak, grožđe.
Južno od Sahare, u području Sahela, kiše padaju ljeti, a ne zimi i zato se tu nisu mogle uzgajati biljne kulture kao u sjevernoj Africi. Umjesto toga, ovdje nailazimo na dvije vrste biljaka čiji divlji prednici postoje samo južno od Sahare i koje su se prilagodile ljetnim kišama i manjim promjenama dužine trajanja dana u različitim godišnjim dobima. Tu se uzgajao sorgo i proso.
Treća grupa sastoji se od biljaka čiji su se divlji prednici pojavili u gorskom području Etiopije – duguljasti proso od kojeg se radilo pivo, žitarice sitnog zrna od kojih se pekao kruh. Međutim, svi koji vole popiti kavu mogu zahvaliti starim etiopskim zemljoradnicima za uzgoj ove biljke koju su preuzeli Arapi i koja se raširila po cijelom svijetu gdje danas održava ekonomije tako udaljenih zemalja kao što su Brazil ili Papua Nova Gvineja.
Četvrta grupa usjeva nastala je od divljih prednika u vlažnoj klimi zapadne Afrike. Neki od njih, uključujući rižu, ostali su na tom području, dok su se drugi, kao što je afrički slatki krumpir, raširili na cijelo područje subekvatorijalne Afrike, a palma uljarica i kola orah dosegli su i druge kontinente. Zapadni Afrikanci žvakali su kola orahe koji sadrže kofein mnogo prije nego što je tvrtka Coca Cola "zarazila" najprije Amerikance i zatim cijeli svijet svojim pićem koje sadrži ekstrakte kola oraha.
Posljednja grupa afričkih usjeva također se prilagodila vlažnim klimama, međutim, predstavlja najveće iznenađenje. Banane i azijski slatki krumpir već su bili rasprostranjeni u subsaharskoj Africi u 15. stoljeću, a azijska riža uzgajala se na obali istočne Afrike. Međutim, ove kulture dolaze iz jugoistočne Azije. Njihovo prisustvo moglo bi nas začuditi ali već znamo za pretpovijesne veze Afrike i Azije.
Drugo iznenađenje krije se u činjenici da su svi izvorni afrički usjevi potekli iz područja sjeverno od ekvatora, a niti jedan južnije. Ova činjenica daje naslutiti zašto su govornici Niger-Kongo jezika dolazeći iz područja sjeverno od ekvatora mogli potisnuti ekvatorijalne Pigmeje i subekvatorijalne Khoisan narode. Pigmeji i Khoisan nisu mogli razviti zemljoradnju ne zbog svoje nesposobnosti već zato što divlje biljke južne Afrike nisu bile pogodne za uzgoj. U tome kasnije nisu uspjeli ni Bantu ni bijeli zemljoradnici usprkos tisućljetnom iskustvu.
Afričke pripitomljene životinje mogu se puno brže pobrojati od biljaka. Jedina životinja za koju pouzdano znamo da je pripitomljena u Africi je gvinejska kokoš koja više sliči našem puranu nego kokoši. Divlji prednici domaće stoke, magaraca, svinja, pasa i kućnih mačaka obitavali su u sjevernoj Africi, međutim i u jugozapadnoj Aziji. Rana istraživanja su pokazala da su magarci i kućne mačke udomaćene u Egiptu. Noviji dokazi upućuju na to da su udomaćeni nezavisno u sjevernoj Africi, jugoistočnoj Aziji i Indiji. Sve ostale afričke domaće životinje pripitomljene su drugdje i već pripitomljene stigle su u Afriku jer su ostaci njihovih divljih prednika pronađeni samo u Europi i Aziji. Afričke ovce i koze došle su iz jugozapadne Azije, kokoši iz jugoistočne Azije, konji iz južne Rusije, a kamile iz arapskih zemalja. Na ovom popisu nema niti jedne od velikih divljih životinja po kojima je Afrika poznata – zebre, divlje mačke, nosorozi, vodenkonji, žirafe, bizoni...
Ova stvarnost je također ostavila posljedice u afričkoj povijesti kao i nedostatak izvornih domaćih biljnih kultura u subekvatorijalnom području Afrike. Neki narodi su jednostavno "imali više sreće" od drugih u smislu uzgoja biljnih kultura i životinjskih vrsta koje su naslijedili iz svoje okoline.
Bijeli kolonisti
U zagonetki zvanoj Afrika ostalo je još nerazjašnjeno pitanje: kako to da su Europljani kolonizirali subsaharsku Afriku i da se nije desilo upravo obratno? Jer Afrika je kolijevka evolucije ljudske vrste kroz milijune godina kao i, vjerojatno, domovina anatomski modernog Homo sapiensa. Posebice, ako ovoj velikoj prednosti na samom početku, dodamo velike klimatske i ljudske raznolikosti. Da su vanzemaljci posjetili Zemlju prije 10 000 godina, moglo bi im se oprostiti na krivom predviđanju da će Europa na kraju postati skup vazalnih država subsaharskog afričkog imperija.
Pri dolasku u Afriku, Europljani su imali trostruku prednost u puškama i ostaloj tehnologiji, opće rasprostranjenoj pismenosti i u političkoj organizaciji neophodnoj za održavanje skupog istraživanja i osvajanja. Ove prednosti došle su do izražaja već pri prvom susretu, odnosno, unutar četiri godine. Vasco da Gama prvi je došao do istočnoafričke obale 1498. godine i vratio se s flotom opremljenom topovima kojima je prisilio na predaju najznačajniju luku za trgovinu zlatom iz Zimbabvea. Ali zašto su Europljani razvili ove tri prednosti prije subsaharskih Afrikanaca?
Povijesno, sav razvoj temelji se na proizvodnji hrane, a ona je u subsaharskoj Africi kasnila (u usporedbi s Europom i Azijom) uslijed nemogućnosti kultiviranja izvornih biljnih vrsta i pripitomljavanja izvornih životinjskih vrsta, vrlo malog područja pogodnog za uzgoj i svoje osi sjever-jug koja je znatno usporila širenje proizvodnje hrane i inovacija. Za razliku od Afrike, Europa ima potpuno drugačiju orijentaciju svoje osi (istok-zapad), odnosno, nalazi se u istoj klimatskoj zoni što je povoljno utjecalo na razmjenu usjeva i životinja s tisućama kilometara udaljenim azijskim zajednicama.
Ukratko, europska kolonizacija Afrike nema nikakve veze s razlikama između Europljana i Afrikanaca već s razlikama u geografiji i biogeografiji koji su za jedne bili povoljni, a za druge nepovoljni.
|
|
