Povijest Malinka naroda
(Malinka, Mandinka, Mandingo, Mande)
Malinka narod je vrlo značajna i utjecajna etnička skupina Zapadne Afrike koja fizički ili kulturološki potječe iz starog Mali carstva.
Mali carstvo je u početku bilo malo Malinka kraljevstvo unutar Gana carstva i postajalo je sve snažnije. Malinka kraljevstvo je zauzimalo područje oko gornjeg toka rijeke Niger i postalo je značajno carstvo nakon 1236. godine kad je Sunjata organizirao pobunu Malinka protiv južnih susjeda Soninka.
Carstvo je nastalo oko glavnog grada Nianija, u kojem je rođen prvi kralj Sunjata Keita, u savani na jugu gornjeg toka rijeke Niger. Za razliku od ljudi starog Gana carstva koji su koristili kamile, konje i magarce za prijevoz, ljudi Malija su koristili i rijeku Niger. Uz rijeku mogli su puno lakše prevoziti dobra i veće terete nego po kopnu. Budući da su živjeli uz rijeku, nije ih pogađala suša kao područja više na sjeveru. Uzgajali su žitarice, ne samo za svoje potrebe, već i za potrebe ljudi sjevernije od rijeke Niger kao i ljudi u oazama na trgovinskim putovima preko pustinje. Tako je rijeka Niger omogućila Maliju daleko stabilniju ekonomiju od Gana carstva, što je dovelo do širenja Mali carstva.
Sunjata je stvorio veliko carstvo koje se prostiralo od Atlantske obale južno od rijeke Senegal do oblasti Gao u srednjem dijelu toka rijeke Niger. Carstvo je obuhvaćalo šumske predjele i savanu, kao i velike gradove kao što su Timbuktu, Jenne i Gao, sve do rudnika soli Taghaza. Na ovaj način su različiti narodi pripadali Mali carstvu koje je funkcioniralo kao federacija pod dominacijom Sunjate i Malinka naroda. Rubna područja – mala kraljevstva – obvezala su se na odanost Maliju i davala su godišnje priloge u obliku riže, prosa, koplja i strelica. Robovi su se koristili za raščišćavanje novog zemljišta na kojem se uzgajao grah, riža, proso, papaja, tikve, pamuk i arašidi. Uzgajala su se goveda, ovce, koze i perad.
Mali carstvo je raslo i razvijalo se zahvaljujući i trgovini zlatom. Također, u carstvu se plaćao porez na svu robu koja je ulazila, odlazila ili prolazila kroz Mali carstvo. Svi grumeni zlata pripadali su kralju ali trgovalo se zlatnom prašinom. Zlato se koristilo i kao sredstvo plaćanja. Umjesto zlata, moglo se plaćati i solju i pamučnom odjećom, a kasnije su se koristile i školjke.
Mali se razvijao sve dok je imao snažno vodstvo. Sunjata je bio veliki vjerski i svjetovni vođa za kojeg se smatralo da je izravno povezan s duhovima zemlje i na taj način je bio zaštitnik predaka. Nakon Sunjate, mnogi vladari Malija bili su muslimani. Jedan od najznačajnijih je Mansa Musa, kralj Malija i unuk Sunjatine sestre. 1324. godine, Mansa Musa je u pratnji 60.000 ljudi i s velikom količinom zlata krenuo na hodočašće u Meku. Otišao je iz Nianija uz rijeku Niger do Timbuktua i preko Sahare i rudnika soli Taghaza, od oaze do oaze i stigao u Kairo odakle se zaputio u Meku i Medinu.
Mansa Musa bio je izuzetno mudar vladar. Carstvo je podijelio na provincije kojima su upravljali guverneri. Ogromna vojska je održavala mir i gušila sve nemire u rubnim kraljevstvima. Timbuktu je postao bogato trgovinsko središte u kojem su se susretali ljudi sa rijeke i pustinjski nomadi, a također i učilišno središte koje je okupljalo učenike iz ostalih dijelova Afrike, Srednjeg Istoka i čak iz Europe.
Izvješća arapskih povjesničara govore o palačama s vrtovima, krasnoj odjeći od svile i baršuna, otmjenim dvosrkim damama koje su zapanjile arapske goste na svakodnevnim večernjim gozbama dubokim dekolteima na svojoj nošnji.
Povjesničari su jednako tako bili oduševljeni društvenim poretkom, pravnim sustavom, veličanstvenom arhitekturom i sveukupnom kulturnom razinom zemlje.
Nakon smrti Mansa Muse i njegovog brata Sulaymana, Timbuktu je napadnut i spaljen. Nekoliko provincija se pobunilo i tražilo nezavisnost, uključujući etničke skupine Tuarega, Tukulora i Wolofa. Mossi su napali karavane i vojne posade na jugu. Na istoku, ojačali su Songhai. Mali carstvo je trajalo još 200 godina, međutim, dani njegove slave su prošli. Do 1500. godine, Mali je postupno postao dio Songhai carstva i teritorij se smanjio na veličinu nekadašnjeg Malinka kraljevstva, a Mali se raspao na brojne male i nezavisne cjeline. Približno u isto vrijeme, na obale Zapadne Afrike došli su Portugalci, s kojima završavaju stoljeća miroljubivih trgovinskih odnosa između Afrike i Indije, Južne Amerike i Azije.
Ovi kršćanski Europljani pronašli su nevjerojatno blago: zlato; bjelokost, dragocjeno kamenje, nakit, tkanine, umjetnine, rukotvorine i začine. Očito, znali su samo za jedan cilj: bezobzirno iskorištavanje ovoga blaga, kojeg su pljačkali od domaćeg naroda nasilno i na prijevaru.
U Africi je zemlja pripadala zajednici i podijeljena je obiteljima prema njihovim potrebama. Zbog veće produktivnosti, obitelji su trebale više radnika. Najbrži način je bila kupovina robova. Obično su robovi druge ili treće generacije postali članovi domaćinstva i nisu se više mogli prodavati.
Dok su držanje kućnih robova i prisilan rad već bili uobičajeni u afričkim kraljevstvima, trgovina robljem na zapadno-afričkoj obali, koju su provodili Europljani, bila je nešto sasvim drugo. Od 1446. do 1880. godine, miljuni Afrikanaca su prognani i cijele regije su iseljene, a znanje i spoznaje generacija su uništeni.
Od 1880., Francuzi su uspostaviili trgovaćke postaje uz obalu Gvineje, odakle su se proširili na unutrašnjost zemlje, usprkos suprotstavljanju Samoryja Tourea, djeda budućeg predsjednika Sekoua Tourea. Do 1893. godine, cijela zemlja je bila pod francuskom upravom i njome je vladao guverner.
Kao kolonijalna sila, Francuska je vodila politiku uništavanja tradicionalne strukture vlasti. Kulturno, uvela je politiku "asimilacije" koja je, između ostalog, nametnula francuski jezik, glazbu i obrazovni sustav, što je, naravno, više utjecalo na gradove nego na seoska područja. Pod pritiskom cijelog svijeta, nakon drugog svjetskog rata, položaj kolonijalnih sila počeo se postupno klimati.
Pobunu u samoj Africi započeli su intelektualci. Pisci, poput Leopolda S. Senghora, u svojim dijelima tražili su pravo na osamostaljenje i na taj način su uspostavili novo samopouzdanje koje je s vremenom naišlo na odjek među afričkim narodima.
Nakon zahtjeva za jednakošću, sljedila je borba za nezavisnost. Maroko i Tunis postigli su nezavisnost 1956., Obala Bjelokosti 1957., a Gvineja se proglasila nezavisnom republikom 1958. na čelu s predsjednikom Sekou Toureom.
Nezavisnost je donijela "period kulturnog preporoda" tijekom kojeg su glazba i umjetnost bili usko povezani s politikom uspostave revolucionarnog društva. Posebno važni su bili glazbeni i plesni festivali i natjecanja su se odvijala svake dvije godine, kako na regionalnoj tako i na nacionalnoj razini. Najbolji glazbenici i plesači dovedeni su u Conakry i regionalne skupine su spojene u nacionalne kulturne skupine.
Iako je Sekou Toure bio simbol otpora afričkog naroda, uskoro se pokazao kao diktator koji je svugdje sumnjao na zavjeru. Nakon njegove nagle smrti 1984. godine, na vlast dolazi vojna uprava i Lansana Conte je postao prvi predsjednik koji je pobijedio na prvim demokratskim izborima 1993. Gvineja se politički otvorila i Lansana Conte je ponovo izabran 1998.
Kolonijalizam i diktatura s razornim posljedicama, razlozi su što je danas Gvineja jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, usprkos svojim bogatim nalazištima minerala.
Malinka narod danas živi primarno u Gvineji, Gambiji, Maliju, Sierra Leoneu, Obali Bjelokosti, Senegalu, Burkini Faso, Liberiji, Gvineji Bissau i čak u centralnoj Africi u Čadu.
Izvori:
www.wikipedia.org
http://www.infoplease.com/
|
|
