Misionar među kanibalima -
Običaji
Izvadak iz knjigeRobert H. Milligan: "The Fetish Folk of West Africa",
Fleming H. Revell Company,
New York, Chicago, Toronto, London and Edinburgh, 1912.
Fang je samodostatan čovjek iako mu nedostaje mašta za mehaničke izume. On iz prirode uzima sve što mu je potrebno i ne ovisi o svom susjedu. Živi u kući od trstike ili bambusa sa slamnatim krovom za koju sam sakuplja materijal i cijelu je sam gradi.
U svojim primitivnim uvjetima izrađuje izvrstan kanu kojim vrlo vješto upravlja. Također je i ribar i plete vlastite mreže. Ako želi poboljšati svoj primitivni ležaj, izrađuje ga od vlati trave. Kad postane civiliziran, sigurno će se specijalizirati. U zajednici će postojati podjela poslova i doći će do međusobne ovisnosti. Bez sumnje, puno će dobiti ali, također, nešto će i izgubiti. Izgubiti će svoju samodostatnost, nešto od svoje slobode i osjećaj neovisnosti. Ako ne uspije dobiti puno u moralnom i duhovnom smislu, njegov gubitak biti će njegova nesreća.
Naglašavam tvrdnju da Afrikanac nije lijen – bar nije jako lijen. On je besposlen ne toliko što mrzi posao koliko zbog toga što nema ambicije i što je žrtva navike. Neće raditi zbog posla samog jer za razliku od bijelca, može biti savršeno zadovoljan besposlenošću. Ali ako mu ponudite nešto što zaista želi ili o čemu mašta, biti će radnik vrijedan divljenja. Postoje svega jedna ili dvije stvari za koje će Afrikanac raditi, odnosno, jedna ili dvije stvari koje želi.
Raditi će da bi zaradio kako bi se oženio, posebice ako ima na umu određenu ženu koju želi za suprugu. Mjesecima, ponekad i godinu ili dvije, naporno će raditi i najteže poslove. Ali upravo kad se bijeli gazda priprema promijeniti svoje mišljenje o cijeloj crnoj rasi i izjaviti da su oni najbolji radnici na svijetu, čovjek će sakupiti dovoljno za ženidbu i odmah odlazi. Ništa ga ne može natjerati da nastavi raditi. Ako mu ponudite dvostruko veću plaću, to će ga samo natjerati da posumnja u vašu inteligenciju. Raditi će za cilj kojeg želi postići i ne zanima ga rad samo zato da bi imao više.
Muškarci grade kolibe, a kad se priprema novi vrt, ruše drveće. Njihovi najteži poslovi vezani su uz ratovanje i lov, međutim, to je samo povremeno i većinu svog vremena provode apsolutno besposleni. Redovite poslove obavljaju žene. Uglavnom brinu o vrtovima (koji su ponekad jako udaljeni od sela), donose u selo proizvode, sakupljaju granje i donose ga iz šume i pripremaju hranu. Ustaju rano ujutro i odlaze u vrtove ostavljajući brigu o bebama starijoj djeci ili muškarcima. Postoji još nešto što će probuditi uspavanu energiju urođenika, a to je cjenkanje. Oni su rođeni trgovci. Međutim, ako cijena, bez obzira na iznos, postane beznadno fiksna i ako umjetnost pogađanja više ne donosi nikakvu prednost, nisam uvjeren da će ih trgovina i dalje zanimati.
Sve dok se strane vlade nisu umiješale, proizvodi iz unutrašnjosti, prvenstveno kaučuk i bjelokost, prenosili su se karavanama iz duboke unutrašnjosti u nekoliko kratkih ruta. Izvorni vlasnici proizvoda krenuli bi na put prema obali, međutim, samo do određenog teritorija jer im tamošnji ljudi ne bi dopustili prolaz. Tada bi proizvode predali i drugi bi ih nosili određeni dio puta i predali sljedećima. Na putu do obale proizvodi bi tako promijenili pet ili šest ruku. Izvorni vlasnici se nisu vraćali kući već su čekali da se proizvodi u zamjenu vrate istim putem. Budući da su proizvodi kao sredstvo plaćanja stizali sa obale, nije se sklapala nikakva pogodba sve do povratka. U pregovorima oko cijene, svaka grupa je željela zadržati što veći dio za sebe i dati što manje ljudima iz unutrašnjosti. Na ovaj način su se proizvodi dijelili po skupinama sve dok na kraju izvorni vlasnici, nakon nekoliko tjedana čekanja, ne bi dobili mali ostatak, gotovo suvenir. Osnovno zadovoljstvo ne krije se u stvarnoj količini proizvoda već u cjenkanju i sklapanju povoljne pogodbe.
Uspostavom europske uprave ovaj način trgovanja se ubrzo preokrenuo. Bijeli trgovci šalju domaće najamne trgovce u unutrašnjost i oni bez posrednika izravno dolaze do izvornih vlasnika. Na ovaj način se zaobilaze posrednici koji smatraju da imaju ekskluzivno pravo sudjelovanja u trgovini. Nezadovoljstvo obično raste dok ne završi ratom.
U međuvremenu, Fang iz donjeg Gabona i neka druga plemena na sličnom teritoriju pronašli su daleko bolje zaposlenje. Oni uzgajaju povrće za tržnicu u Libervilleu. Mpongwe žene, osim kršćanki, nerado brinu o vrtovima i moraju kupovati hranu za svoje obitelji. Zato pripadnici plemena Fang lako mogu prodati sve što uzgoje. To je sigurno najbolje što se može dogoditi ljudima u zapadnoj Africi. Naime, pored toga što i dalje imaju mogućnost razvijati svoj trgovački instinkt, pretvaraju se u poljoprivrednike, najobuhvatnije zanimanje za takve ljude. Oni tako ostaju kod kuće i bave se zdravim poslom koji svima donosi mogućnost napretka.
Bijelac koji odlazi u Afriku rješava se svog viška imovine i uzima samo ono što mu je neophodno potrebno za goli život. Ako se uputi u unutrašnjost, mora osjetiti da se posvetio siromaštvu. Zato je začuđujuće vidjeti kako se urođenici sa svojim skromnim dobrima smatraju nekom vrstom multi-milijunaša. Još čudnije je što će i bijelac postupno prihvatiti njihovo prosuđivanje i smatrati se bogatim. Osjećaj bogatstva ovisi o tome posjedujemo li više od susjeda i ne postoji osjećaj uskraćenosti ili nemogućnosti pribavljanja bilo čega što drugi imaju. Bijelac može biti uskraćen za mnogo toga ali to je neminovno, a u toj situaciji on ima sve što se može nabaviti, čak i više od onih oko njega. Stoga ima ugodan osjećaj blagostanja, tim više što je taj osjećaj neočekivan.
Ovakav stav urođenika prema bijelcima donosi i nevolje. Ne postoji tako velika opasnost od krađe ili nasilja, ali postoji opasnost od moralnog utjecaja bijelca na urođenike. Među njima vlada neka vrsta komunizma. Čovjek koji ima "višak" podijeliti će ga s ostalima u selu, sa svima koji su mu u rodu. Ako čovjek u šumi ubije životinju, donijeti će ju u selo i podijeliti sa svima. Zato je vrlo teško od njih kupiti bilo kakvu divljač jer nitko nema takve ovlasti da je može prodavati. Čak i uz obalu, u poluciviliziranim naseljima, kad se čovjek, nakon što je radio za bijelca, vrati u svoje selo sa zaradom, očekuje se da će pomoći svakome tko nešto treba, a uvijek netko nešto treba. Tako se cijela zarada teškog jednogodišnjeg rada raspline u mjesec dana. To je teško ali takav je običaj.
Kad bijelac prvi put dođe među ljude u unutrašnjost, od njega se neminovno očekuje da sve što ima dijeli s drugima i to čim oni shvate da im bijelac želi biti prijatelj. Naime, kad bi bijelac zadržao sve za sebe, prijateljstvo ne bi bilo ništa drugo nego hipokrizija.
Sav napredak u Africi ovisi o posjedovanju odgovarajućih fetiša. Zato Afrikanci vrlo brzo zaključuju da mi imamo jako moćne fetiše. Tako je za njih Biblija fetiš misionara. U Efulenu, među pripadnicima plemena Bulu, grupa muškaraca se spremala za ratni pohod i tražili su da im dam Bibliju jer će im ona omogućiti pobjedu. Nisam mogao pristati na to, međutim, jednoga dana Biblija je nestala. Našao sam je u loncu u kojem su je kuhali zajedno sa svojim najpouzdanijim fetišima pripremajući "ratnu medicinu".
Začuđujuće je kako radnici i nosači međusobno dijele svoju hranu. Nikad ne dolazi do svađe tamo gdje bi ju očekivali. S druge strane, upravo kad bi mogli zaključiti da se "Afrikanci nikad ne svađaju", izbije skandalozna prepirka zbog neke beznačajne sitnice. Jednom sam posjetio selo u koje nikad nijedan bijelac prije toga nije kročio. Naišao sam na razjarenu gomilu kakvu nikad nisam vidio u džungli. Tijekom dva dana mog boravka gotovo neprekidno se čula svađa u kojoj su svi sudjelovali – muškarci, žene i djeca. Kokoš jednog čovjeka izlegla je jaje u kući susjeda koji je zadržao jaje. Cijelo selo se žučno uključilo u svađu oko toga kome pripada jaje. Prije nego što se sve smirilo, desilo se nešto drugo što je zahtijevalo treniranje pluća i svađa oko jajeta je istog trenutka zaboravljena. Čak i za vrijeme moje propovijedi, jedna žena je vikala drugoj za koju je vjerojatno smatrala da se nalazi na drugom kraju svemira. U svakoj takvoj svađi ima puno buke ali ne i toliko ljutnje koliko bi netko očekivao. Ako išta možemo reći u prilog ovim svađama, to je činjenica da često završavaju smijehom.
Kad dvije Fang žene započnu svađu, obično sjede svaka pred svojom kolibom i vrištećim glasovima vrijeđaju jedna drugu psovkama koje čuje cijelo selo. Ponekad ljudi postanu nestrpljivi i zahtijevaju da njih dvije izađu nasred sela i potuku se. Tučnjava najčešće razrješava svađu i sljedećeg dana one mogu ponovo biti najbolje prijateljice.
Bračni odnosi dominiraju i predstavljaju osnovu cijele društvene strukture. Kod Afrikanaca, ljubav nije tako usko povezana sa seksom kao kod većine modernih ljudi. Prijateljstvo se smatra uzvišenijim od romantične ljubavi. Uzrok tome je nejednakost spolova – žena se ne smatra podobnom za društvo muškarca. Od žene se očekuje da voli svoju rodbinu više od supruga. Muškarac voli svoju braću i prijatelje bar toliko koliko i suprugu, još više voli svoju djecu, a najviše voli majku. Uistinu, njegova ljubav prema majci je najdublja emocija i njegova najveća moralna kvaliteta.
Supruga se kupuje i dio je imovine muškarca. Njegovo bogatstvo procjenjuje se prema broju supruga. Poglavica ima najviše žena ali većina ih ima jednu ili nijednu jer ne mogu dovoljno sakupiti da bi ju kupili. Otkupnina se razlikuje od plemena do plemena. U plemenu Fang, ovaj iznos je ogroman, uzimajući u obzir njihove vrlo primitivne uvjete. U jednom meni poznatom slučaju otkupnina je bila: deset koza, pet ovaca, pet pušaka, dvadeset trgovačkih sanduka, stotinu vrećica duhana, deset šešira, deset naočala, pet pokrivača, tri bačve ruma, jedna stolica i jedna mačka.
Osim ovako visoke otkupnine, od muškarca se očekuje da često donosi poklone rođacima svoje supruge koji mogu doći u posjetu u bilo kojem trenutku, u bilo kojem broju i na neodređeno vrijeme. Ako u tome zakaže, oni će nagovoriti njegovu suprugu da pobjegne i vrati se u svoje selo, a to će ga koštati mnogo poklona i vjerojatno će morati zaratiti da bi ju vratio.
Otkupnina se najčešće ne koristi zato da bi se mogla potrošiti za sljedeću ženidbu. Čovjek je sretan ako ima jednu ili više sestara jer za njihovu otkupninu može dobiti jednako toliko supruga. Roditelji često obećaju svoju djecu drugima i odvode djevojčice u selo budućeg supruga gdje ju odgaja njegova majka. Ponekad djevojčice, čak i bebe, obećaju starcima. Znam za slučaj kad je dijete obećano prije nego što se rodilo, a otkupnina je ostavljena nedirnuta za slučaj da se rodi dječak. Razlog tome je taj što je otkupnina za dijete manja od otkupnine za "cijelu ženu", kako kažu Fang.
Oni koji nemaju tu sreću da naslijede otkupninu ili koji nemaju sestru, moraju ukrasti ženu iz susjednog sela. Većini žena je drago kad ih ukradu. Tada izbije svađa koja preraste u rat između dva sela. Bar devet od deset ratova među pripadnicima plemena Fang započinje na taj način. Nakon nekoliko ili mnogo ubijenih, "svađa" se rješava tako da cijelo selo plati otkupninu.
Kod poligamije, utjecaj glavne supruge predstavlja izvor nepravde jer svaki muškarac koji ima nekoliko žena ima svoju omiljenu suprugu koju pretpostavlja drugim ženama. To ne znači da ona sjedi besposlena dok ostale supruge rade, već je najvjerojatnije ona omiljena jer dobro radi i dobro kuha. Međutim, to joj nudi mogućnost da iskoristi svaku priliku kako bi zagorčala život ostalim suprugama. U svađi između žena, muškarac će odlučiti onako kako mu savjetuje glavna supruga. Ona ujedno ima i najveći autoritet kod djece, čak i djece svog supruga.
Ipak, da ne bi dobili pogrešan utisak, moram reći da nema toliko svađa između supruga jednog muškarca. U stvarnom životu, afrička žena ima određenu neovisnost. Ona posjeduje vrt, a njen suprug o njoj ovisi zbog hrane. Ako napusti supruga, ostaviti će ga znatno siromašnijeg jer uvijek postoji rizik da on neće moći vratiti suprugu ili otkupninu. Osim toga, on je u smrtnom strahu od njenog jezika, njenog najjačeg oružja.
Vrlo je teško shvatiti stav afričke žene prema poligamiji. Ipak, mislim da je poligamija u suprotnosti s njenim prirodnim instinktom. Viđao sam bezbožne žene koje su vrijeđale kršćanske muškarce što ne žele oženiti druge žene, a dešavalo se i da žena napusti supruga iz istog razloga. Ali u svim tim slučajevima uvjeren sam da je postojao neki drugi, sebičniji motiv. U civiliziranim društvima postoje oni koji će stupiti u brak zbog bogatstva ili društvenog položaja, čak i bez ljubavi! U Africi, bogatstvo i društveni položaj mjere se brojem supruga. Supruga monogamnog muškarca je "nitko" i, osim toga, ima neuobičajeno veliku količinu posla. Ipak, mislim da većina žena u Africi mrzi poligamiju, a to dokazuju i mnoge njihove priče i pjesme.
Iako je poligamija nepodnošljiva ženskom instinktu, nameće im se osjećaj sebičnosti kao i mišljenje da je ispravno željeti dijeliti muškarca s drugim ženama. Upravo u tome kršćanski nauk nailazi na snažno uporište među afričkim ženama i one ga svim srcem prihvaćaju.
Pripadnici plemena Fang imaju različite vrste zabava. Igraju mnoge igre od kojih su neke vezane uz kockanje. Međutim, njihova glavna i trajna zabava su glazba, ples i pripovijedanje priča. Najpopularnija osoba među Afrikancima je svakako dobar pripovjedač. Postoje profesionalni pripovjedači čije predstave su nalik kazališnim predstavama među civiliziranim ljudima. Pripovjedač zauzima svoje mjesto nasred sela, a pred njim sjedi okupljeno mnoštvo.
"Hoćemo li ispričati priču?", kaže pripovjedač.
"Priča!", odgovara zbor okupljenih.
"Onda krenimo!"
"Krenimo!"
Tijekom pripovijedanja priča se često pretvori u pjesmu pri čemu publika ponavlja refren dugo vremena, sve dok nije spremna za nastavak priče.
Afrikanac je rođeni pripovjedač što možemo povezati s činjenicom da je najdruštvenije biće na svijetu. Rad ga nikako ne može ubiti ali izolacija će ga brzo dotući. Stariji ljudi sjede u "kući za rasprave" svo svoje slobodno vrijeme (odnosno, cijelo vrijeme između spavanja i obroka) zabavljajući i fascinirajući mlađe generacije pričama o svojim dogodovštinama – koliko žena su imali, koliko neprijatelja su zarobili, koliko su ih ubili i kako su se borili s divljim životinjama neviđenom hrabrošću. U razgovoru prevladavaju laži, međutim, priče mogu biti jako zanimljive.
Jedan starac – slavni lovac prijašnjih dana – pričao je kako je vidio borbu između leoparda i gorile. Kad je iscrpio maštu, u snažnoj želji da na zapanjujući način privede priču kraju, rekao je kako je gorila, vrebajući priliku, zgrabio leoparda za rep i tako snažno ga zavrtio iznad glave da je leopard odletio, a gorili je u ruci ostao leopardov rep. Kad je starac vidio začuđena lica slušatelja, nastavio je:
"To sam vidio svojim očima. Kad su gorila i leopard otišli, uzeo sam rep i odnio ga u selo. Želio sam ga iskoristiti za rastjerivanje muha. Mnogi su vidjeli taj rep ali svatko tko ga je vidio uskoro je umro. Znate, to je bio rep čovjeka-leoparda [leoparda koji je prije bio čovjek] koji je ukleo selo sve dok je rep bio u njemu. Zbog sela, odnio sam rep u [umu i ostavio ga da bi ga leopard mogao pronaći. Kraj priče!"
 |
 |
