Plesno bubnjanje
Individualna i kolektivna svijest
Kad Afrikanci plešu, oni bubnjaju. Kad bubnjaju, oni plešu. Kad pjevaju, pjesme su dio plesa i bubnjanja. Način na koji pristupaju svim grupnim aktivnostima u osnovi je kvalitativno različit od onoga na što smo navikli u našoj kulturi. Ono što pojedinac čini, dio je onoga što netko drugi radi, a sve to zajedno dio je veće cjeline. Što god radili, kad god i gdje god to radili oni to rade kolektivno. Afrička glazba i ples, kao i afričko društvo, predstavljaju kolektivno iskustvo, a samim tim i jedinstvenu najznačajniju silu koja povezuje ljude.
Plesanje, bubnjanje i plesno bubnjanje
Za učinkovito vježbanje afričke glazbe, moramo naučiti razmišljati o glazbi onako kako to čine Afrikanci. Naime, ne radi se o intelektualnoj vježbi, jer najvažnija vještina kod izvođenja glazbe nije tehničke već socijalne naravi. Prvi korak koji će nam pomoći da premostimo ovaj jaz je uvođenje novog izraza u naš jezik, jer stvari moramo imenovati prije nego što ih možemo razumjeti. Kad Afrikanci plešu, bubnjaju i pjevaju, radi se o "plesnom bubnjanju", kovanici koja se pojavljuje u novijoj literaturi za koncept kojeg ne možemo drugačije izraziti.
Iz globalne perspektive, činjenica da mi odvajamo ples i glazbu je čudna. Čak i kad ih spojimo, postoji određena granica između njih. Glazba se koristi kao pozadina koja stvara ugođaj ili koja naglašava određene dijelove koreografije, ili predstavlja "glavno jelo", a ples se tada dodaje kao "začin". Nikad nema recipročne povezanosti između glazbenih događanja i plesnih pokreta.
Važno je razumjeti kako u tom smislu Afrikanci drugačije gledaju na stvari. Mi vidimo glazbu i ples kao dva oblika umjetnosti koji se ponekad nadopunjuju. Afrikanci ih vide kao neodvojivu cjelinu, odnosno, dvije polovice istoga tijela. Mi ih vidimo kao specijalizirana ostvarenja izvan glavnih društvenih tokova, plemenit iskaz o tome što bi čovječanstvo moglo jednoga dana postati. Afrikanci ih vide kao samu nit od koje je istkano društvo, kao dnevno očitovanje što društvo jeste i što bi trebalo biti upravo sada. Mi izvodimo glazbu i ples odvojeno, Afrikanci ih izvode zajedno.
Plesači i glazbenici na Zapadu predstavljaju različite kulture s različitim vrijednostima i težnjama. Kad se nađu zajedno, mješavina je ponekad jednaka ulju i vodi – oni zauzimaju istu prostoriju ali rijetko zauzimaju isti prostor. Relativno govoreći, plesači ignoriraju glazbenike i glazbenici ignoriraju plesače. Na zabavama i plesnim tečajevima, bubnjari mogu svirati gotovo satima i cijelo vrijeme ignorirati plesače. Ako netko od bubnjara izgubi ritam, čak i plesači s dobro razvijenim ritmičkim vještinama to možda neće primijetiti nekoliko minuta.
Kod afričkog plesnog bubnjanja, plesači i bubnjari su isti ljudi. To ne znači da su svi bubnjari dobri plesači ili obratno, međutim, jedno ne ide bez poznavanja drugoga. Glazba bubnjeva doslovno je dio plesa i ples je dio bubnjanja. Često se može vidjeti kako se plesači i bubnjari međusobno ispravljaju i razmjenjuju savjete. Plesači se ne ocjenjuju po pokretima već po muzikalnosti, a bubnjari se ne ocjenjuju po kompliciranim ritmičkim frazama već po sposobnosti poticanja na ples ispunjen energijom. Ako pjevači prestanu pjevati, bubnjari i plesači gube entuzijazam i izvedba postaje dosadna i beživotna. Nijedan dio ne može se nastaviti bez ostalih. Veza između njih nikad se ne prekida.
Razlike
Ako razmotrimo naš pristup, moći ćemo usporedbom razumjeti afričko plesno bubnjanje. Posebice se to odnosi na pitanja individualne i kolektivne senzibilnosti, koncentriranja na dijelove i ispuštanja iz vida cjeline, naglašavanje osobnog izraza nauštrb međusobne interakcije i zajedničkih ciljeva.
Plesači i glazbenici koji se školuju u institucijama na Zapadu koncentriraju se na pojedine korake i dijelove, a zatim ih spajaju u cjelinu. Čak i kod najboljih izvođača, cjelina se promatra u okviru tehničkih i estetskih kvaliteta i gotovo nikada kao živi društveni organizam. Kolektivnoj svijesti se ne pridaje nikakva važnost, a upravo ona u Africi povezuje sve izvođače u zajedničko iskustvo. U ruralnoj Africi, djeca odrastaju gledajući i čak sudjelujući u tradicijama u kojima će jednoga dana imati svoju ulogu. Tek kasnije počinju učiti dijelove, bubnjarske fraze i plesne korake, nakon što u potpunosti razumiju cjelinu kao društvenu instituciju, a ne kao izvedbu za publiku.
Publika na Zapadu ne gleda na izvođače kao na društvene subjekte. Nakon izvedbe, vjerojatnije je da će primijetiti pojedinačne izraze emocija ili tehničku vještinu ili njihov nedostatak. Konačno, o izvođačima razmišljamo kao o profesionalnim umjetnicima i zabavljačima, a ne kao o članovima zajednice. Bez obzira da li se na bini nalaze dva ili stotinu izvođača, o njima ćemo suditi prvenstveno prema individualnim dostignućima, a ne prema njihovom međusobnom odnosu. Za razliku od toga, u Africi se plesno bubnjanje procjenjuje prvenstveno prema jedinstvenosti izvođača, jer upravo to je svrha.
Usprkos tome, ista zapadna publika cijeni izvođače čiji članovi očito uživaju u društvu jedni drugih i dijele entuzijazam. Razlog bi trebao biti očit. U našoj kulturi, ljudi bi bezgranično željeli podijeliti s drugima zajednički smisao i kreativno izražavanje ali rijetko imaju priliku za to. Gledanje izvođača koji upravo to rade izuzetno je uzbuđenje. To je toliko značajan element da je pretvaranje izvođača da se zabavljaju na bini već postalo standard profesionalnih majstora, a publika toliko želi vidjeti takvu stimulaciju da pristaje čak i na glumu.
Kolektivna osjetljivost (ili njen nedostatak) posebno je vidljiva kad ljudi zajedno pjevaju. Kad mi učimo pjevati afričke pjesme, najveći problem je u tome kako vidimo sebe u odnosu na grupu. Pojedinci su samosvjesni, zanima ih ono što oni rade i da li je to estetski i tehnički ispravno. Čak se izbjegava i izravan pogled s drugima. Većina pjeva tiho da ne bi privukla pozornost na sebe ili uopće ne pjeva u nadi da to nitko neće primijetiti.
Kad Afrikanci pjevaju, plešu i sviraju zajedno, uvijek su svjesni cjeline. Pjevači osjećaju kako se svaki glas uklapa u zbor, zbor svoj kolektivni glas dodaje bubnjanju i plesanju da bi se stvorio jedan živući organizam. Izvođači se hrane entuzijazmom jedni od drugih. Pouzdanje koje se osjeća u svakom glasu, bubnju ili pokretu tijela odražava ponos zajednice, a ne pojedinca, i nikad se ne postavlja pitanje samopouzdanja. Svatko shvaća da svaki pojedinac treba doprinijeti što može da bi izvedba zaživjela i da su ljudske, emocionalne kvalitete sudjelovanja daleko značajnije od tehničkih vještina.
Izvor:
Dan Gorlin – "Dance-Drumming", 2000
|
|
