Tajna i znanje,
istina i laž
Desetljeća proučavanja na području umjetnosti i društvenih znanosti istaknula su činjenicu da zapadnjaci krivo razumiju i interpretiraju Mande kulturu. Ruski antropolog Bakhtin je u svom istraživanju došao do zaključka da sva komunikacija ima višestruka značenja – ovo stanje nazvao je "heteroglosija" o kojoj kaže:
| "U određenom trenutku, na određenom mjestu postoji skup različitih uvjeta – društvenih, povijesnih, meteoroloških, psiholoških – uslijed kojih riječ izgovorena na tom mjestu i u to vrijeme ima različito značenje od riječi izgovorene u drugim uvjetima. Svaki govor je heteroglotski, odnosno, nalazi se u funkciji složene matrice sila koje praktički nemoguće obuhvatiti, a time i razriješiti." | ||||||||
Ideju da je značenje proizvod heterogenog kulturnog i interaktivnog konteksta podupire i Bakhtinov kolega Volosinov za kojeg značenje proizlazi iz vremenskog intervala društvene komunikacije, u dijalogu između dva ljudska bića sa svim nepredviđenostima koje takav kontekst podrazumijeva kao što su različita gledišta koja proizlaze iz razlike u godinama, obrazovanju, spolu i zanimanju.
Glavna tema suvremene sociokulturne antropologije je nalaženje načina za oblikovanje različitih gledišta koja djeluju na području stvaranja značenja kao dijela našeg opisa stvaranja i održavanja kulturnih obilka. Jedinstveni opisi više nisu prihvatljivi kao ni neprikosnovenost autoriteta čije gledište može biti samo jedno od mnogih. Ovo posebno vrijedi za istraživanje na području najsloženijih ljudskih kulturnih oblika – jezika.
Značenje i kontekst
Američka lingvistica i antropologinja Barbara G. Hoffman je više od dvadeset godina proučavala Mande kulturu i u tom vremenu je mnogo godina živjela u Maliju, Senegalu i Burkini Faso. U svom istraživanju proučavala je zajednicu Mande griota čija umjetnost predstavlja jedan od najznačajnijih kulturnih oblika. Jedan od predmeta istraživanja bila je razlika između zapadnjačkog pitanja "što to znači?" i Mande razumijevanja "značenja". Proizlazeći iz literarne tradicije, zapadnjačko poimanje "značenja" uključuje povijesni razvoj fonoloških (govornih), sintaktičkih (formalnih) i semantičkih (smislenih) sustava, način na koji su se riječi koristile u prošlosti i kako se koriste danas – razvoj na tom području zabilježen je u pisanom obliku i na taj način sačuvan za kolektivno pamćenje. Mande poimanje "značenja" zasniva se na usmenoj tradiciji u kojoj se ne vodi takva sustavna evidencija (niti se smatra važnom) i u kojoj se "definicije" grade u kontekstu i podložne su promjenama, nijansama, profinjenoj manipulaciji pa čak i drastičnim promjenama od jednog do drugog konteksta govora, od jednog do drugog govornika.
Jedan Mande način postavljanja pitanja o značenju riječi ili rečenice je postavljanje pitanja o tome "što leži ispod?" (a koro ye di?). U odgovoru na "što je ispod", neka gledišta se mogu izreći, a druga ne. Dio toga "što je ispod" uvijek je društvena povijest naroda kao i načini na koje su ti i ostali ljudi u prošlosti razumijevali riječi i rečenice. To je sasvim različito od našeg shvaćanja "značenja" koje nas usmjerava od skupine zvukova ili slova do određenog predmeta, djelovanja ili stanja. Mande riječi su višeznačne i potrebna je vrlo velika tankoćutnost i razumijevanje konteksta za pouzdanu komunikaciju. Ono što bi nam trebalo biti jasno je činjenica da odgovor na naše pitanje "što to znači?" predstavlja naznaku onoga što to znači u to vrijeme, na tom mjestu, za onoga koji daje odgovor osobi koja postavlja pitanje. Ne bi nas trebalo začuditi ako u drugim okolnostima na isto pitanje dobijemo drugačiji odgovor. To ne znači da različiti odgovori nemaju veze jedan s drugim ili da je onaj tko odgovara na pitanje neznalica ili tajanstven.
Mnogi stručnjaci koji su proučavali "značenje" u Mande kulturi, povezivali su ga s "tajnom" (gundo) za koju kažu:
| "U svakodnevnom životu gundo se odnosi na stvari koje se ne smiju javno izreći...to je nešto što ostaje među nama... Gundo su, općenito, opće poznate činjenice za koje nije pristojno priznati da ih znamo..." | ||||||||
Na temelju toga, smatrali su da su hvalospjevi (koje pjevaju ili govore grioti) također gundo. Zaista, fasa (hvalospjevi griota) mogu se smatrati tajnom ovisno o kontekstu u kojem su izrečeni. Ovo se posebno odnosi na kontekst u kojem strani istraživači traže informacije o tajnama i plaćaju za to da bi ih saznali. S druge strane, u kontekstu učitelj-učenik, u kojem griot podučava učenika vještini odnosno umjetnosti, fasa nije gundo (tajna) već donniya (znanje).
Tajna ili znanje
Koje informacije se u Mande društvu mogu smatrati tajnom? Ako nekome kažem tajnu, pružam mu informaciju koja uključuje nas dvoje u grupi koja polaže pravo na tu informaciju, a u idealnom slučaju pristup toj informaciji zabranjen je drugim ljudima. Polaganje prava može uključivati pravo na posjedovanje, pravo na uporabu ili oboje.
Postoje značajne razlike između različitih kategorija tajni. S jedne strane, na primjer, gundo je identitet oca djeteta nevjenčane majke. Ova vrsta informacije – koju često svi znaju ali se ustručavaju o tome govoriti osim u intimnom društvu – odabir između diskrecije i trača, sasvim je drugačijeg značaja od tajne formule korote (otrova) ili kilisi (magijskih riječi) koja je vrlo privatna, vrlo tajnovita i predstavlja moćno znanje o kojem se gotovo nikada ne govori u prisutnosti drugih. Uobičajeni izuzetak je prenošenje "tajni zanata" na nekoga drugoga, odnosno, podučavanje. U slučaju kilisi, ovo znanje prenosi se usmeno, a u slučaju korote, ponekad se daju usmene upute, a ponekad se bez riječi pokazuje postupak.
Između ove dvije kategorije – društvenih "tajni" koje se razmjenjuju tračevima i tajnog znanja koje se koristi da bi nekome pomogli ili mu naudili – postoje brojne vrste informacija koje mogu biti opće znanje ili tajna ovisno o okolnostima. Barbara Hoffman navodi primjer žena (numumuso) koje izrađuju glinene posude. Konstrukcija grana raspoređenih u krug kod pečenja glinenih posuda je vještina koja pripada ženama. Kad muškarac pokuša nemarno posložiti grane u krug, žene bez riječi uklanjaju sve grane i polažu ih u ispravnom rasporedu. Ovo znanje pripada ženama ali ne predstavlja tajnu jer inače muškarac ne bi niti pokušao sudjelovati. Nakon pečenja, određene posude se uklanjaju i "obrađuju" tekućinom (fura). Sastav ove tekućine je tajna koju čuvaju starije žene. Tekućina se nanosi granama s lišćem koje se nakon toga pale. Druga vrsta tajne je lokacija na kojoj se nalazi glina. Žene znaju za tu lokaciju i za njih je to "opće poznata stvar", a muškarcima je to tajna.
U slučaju "specijaliziranog" znanja griota izraženog u hvalospjevima (fasa), svaki stih vezan je za određena imena klanova i u svakom pobuđuju mnoštvo emocija. Mladi ih recitiraju samo ako im to stariji dozvole. Ovo bi moglo značiti da stariji imaju povlasticu poznavanja ispravne uporabe ovih riječi, a time i njihovog dubljeg značenja. Međutim, u ovom zaključku brka se nekoliko pojmova. "Ispravna uporaba" riječi nije isto što i poznavanje "dubljeg značenja" u zapadnjačkom smislu "znati što nešto znači". Često je slučaj da grioti znaju kako koristiti fraze, a da nisu u mogućnosti pojasniti njihovo značenje. Čak i vrlo vješti grioti (ngara), koji nisu navikli na zapadnjački način razmišljanja o tome "što nešto znači", obično tumače i pojašnjavaju značenja stihova kao "kako i kad se koriste" umjesto pojašnjavanja povijesne pozadine spominjanja određene osobe ili mjesta. Ipak, čak i grioti "početnici" mogu ovladati "ispravnom uporabom" fraza u vrlo ranim godinama. Činjenica da se oni ustručavaju pokazati svoje znanje pred starijima znak je pristojnosti, a ne nemogućnosti pristupa tajnama. To je znak poznavanja hijerarhije i odgovarajućih razina pristojnosti u određenom kontekstu izvedbe.
Jednako kao i značenje "dobrog / lošeg" (nyi / jugu), tako je i značenje tajne (gundo) relativno i ovisi o osobama i okolnostima konteksta u kojem nastaju. Svaka specijalnost, bez obzira da li se radi o kasti, zanatu, spolu, ima svoje tajne koje djeluju kao odlučujući parametar koji odvaja članove specijalizirane grupe od onih izvana. Da li to znači da Mande koriste laž kad nekome nešto opisuju kao tajnu ali su vrlo susretljivi kad pružaju informacije drugima?
Istina i laž
U pismenim društvima, "pouzdanost" i "istina" tipično se mjere količinom svjedoka ili dokumentacijom. Ovaj način "dokaza" važna je karika u našoj konstrukciji "znanstvene" metode, koja poprima svjetske razmjere i promiče naš način razmišljanja. U odgovoru na pitanje: "Što je predsjednik države rekao?", očekujemo da će nam izvjestitelj pružiti nešto što se slaže s ostalim izvjestiteljima (dokaz putem svjedoka) ili da će svoje izvješće potkrijepiti audio zapisom predsjednikovih riječi (dokaz putem dokumentacije). Tehnologije pisanja, audio i video snimanja nude nam sredstva za očuvanje točnih riječi u prvom mediju, riječi, intonacije i konstrukcije rečenica u drugom te sve to plus govor tijela u trećem mediju. Riječi su sačuvane u svom izvornom obliku vjerojatno za sva vremena. To, naravno, ne znači da smo obuhvatili i njihovo značenje. "Heteroglosna" priroda jezika sprječava sveukupno obuhvaćanje "značenja". Svaka prisutna osoba tijekom komunikacije može drugačije razumjeti "značenje" u trenutku kad su riječi izgovorene. Ovo razumijevanje može se s vremenom promijeniti tako da kasniji upit o "značenju" nudi sasvim drugačiju interpretaciju. Osim toga, naša tehnologija je vrlo ograničena, čak i kod video zapisa možemo "obuhvatiti" samo dio konteksta, samo ono što je ispred objektiva kamere.
Kad govorimo o vjerodostojnosti i dokazu u usmenoj tradiciji, suočavamo se s potpuno drugačijim sredstvima registriranja onoga što se dogodilo ili što je rečeno, a time i s drugačijim skupom kriterija za procjenjivanje vjerodostojnosti. U usmenoj tradiciji, ljudsko uho je "uređaj za snimanje", a ljudski mozak je "medij za pohranjivanje i pamćenje" i tu ostaje jedini "dokument" koji se kasnije prepričava.
U tom svijetu, ljudi imaju veću moć zapažanja i pamte mnoštvo detalja. Naravno, svježina i pouzdanost priče u izravnoj je vezi s dužinom proteklog vremena ali i s kontekstom u kojem se nešto prepričava. Barbara G. Hoffman potkrjepljuje ovu činjenicu svojim iskustvom. Kad je gospođa Hoffman ozlijedila ruku, morala je unajmiti Bamana vozača koji je vozio njen auto. Poslala ga je po svoju prijateljicu koju je trebao dovesti k njoj. Prošlo je puno više vremena, nego što je očekivala, da dođu i još više vremena dok se vozač nije vratio nakon što je odvezao prijateljicu kući. Kad se vozač vratio, pitala ga je što ih je zadržalo na putu. U odgovoru, Bamana vozač je detaljno opisao kako su se na putu zaustavili pred dućanom s tekstilnom robom, zatim su otišli krojaču. Nakon toga su malo skrenuli s puta da bi prijateljica posjetila svoju sestričnu kod koje je bila njena teta koja je željela posjetiti svoju baku. Kad su tetu odveli do bake, baka je bila bolesna i trebala je lijek. Zato su otišli u ljekarnu, međutim, u najbližoj ljekarni nisu našli lijek pa su morali otići na drugi kraj grada. U tom dijelu grada živjela je prijateljičina sestra koja je trebala nešto obaviti u dijelu grada u kojem je živjela gospođa Hoffman. Zato su, zajedno sa sestrom, najprije donijeli lijek za bolesnu baku i zatim su odvezli prijateljičinu sestru prije nego što su se pridružili gospođi Hoffman u njenoj kući. Putovanje u povratku također je bilo puno sličnih peripetija.
Dok je govorio, mladi Bamana vozač često je koristio izraz "Wallahi, n'ma ngalon tige" (kunem se Bogom da ne lažem). Pouzdanost priče bila mu je vrlo važna na osobnoj i moralnoj osnovi kao i zato što je smatrao svojom dužnošću opravdati svaki kilometar koji je prešao vozilom i svaku litru benzina koju je potrošio.
Sljedećeg jutra, kad je sjela u auto, Barbara Hoffman je primijetila da je spremnik za gorivo gotovo prazan. Predložila je da stanu i napune gorivo. Sa sobom nije ponijela novac ali je u pretincu uvijek imala 1000 franaka za takve prilike. Otvorila je pretinac i vidjela da nema novaca. Pitala je vozača što se dogodilo s novcem i on joj je odgovorio da ga je uzela njena prijateljica. Iznos nije bio velik, oko 4 dolara. Gospođa Hoffman je svojim zapadnjačkim načinom razmišljanja pomislila da je vozač u svojoj priči, između brojnih "kunem se Bogom da ne lažem", mogao i to spomenuti, međutim, znala je da je postojao i niz savršeno opravdanih razloga za preskakanje tog detalja u Mande načinu razmišljanja.
Kao najvažnije, vozač je znao da su prijateljice vrlo bliske, gotovo kao sestre. Barbara Hoffman bila je nešto mlađa tako da je njena prijateljica imala status "starije sestre". Uvijek su pomagale jedna drugoj i bile na usluzi. Izraz vozačevog lica govorio je o njegovom čuđenju zašto se uopće postavlja pitanje novca. Kako to da samo po sebi nije razumljivo da je prijateljica uzela novac jer joj je bio potreban? Vidjela se i zabrinutost da možda on nije osumnjičen da je uzeo novac. Vozač je najprije nezainteresirano i kao usput rekao da je prijateljica uzela novac ali kad je vidio izraz lica gospođe Hoffman, s puno emocija počeo je tumačiti kako joj on nije rekao gdje je novac, kako ga je ona sama našla i uzela bez pitanja. Čim se postavilo pitanje novca, promijenile su se okolnosti interpretacije od prihvatljivog čina uzimanja novca od strane starije sestre do čina upitnog morala.
Da bi umirila njegove bojazni, gospođa Hoffman se nasmijala i ubacila neku dosjetku o starijim sestrama i dodala da joj je trebao prije reći tako da ne iznenadi kad to otkrije ili da ne bi postavljala čudna pitanja u prisustvu svoje "starije sestre". I vozač se nasmijao i izrazio svoje slaganje s njenom zabrinutošću.
Nakon nekog vremena, gospođi Hoffman je u posjetu došao američki prijatelj s kojim je raspravljala o razlikama između zapadnjačkih i Mande koncepcija prijateljstva i rodbinskih veza. Da bi potkrijepila te razlike, ispričala je priču o vožnji oko grada. U svojoj priči nije spomenula novac jer je to smatrala potpuno nevažnim. Nekoliko tjedana kasnije, američki prijatelj došao je u priliku i upitao vozača o tom događaju "kad je vozio Barbarinu prijateljicu". Verzija priče koju je vozač ispričao Amerikancu, starijem gospodinu na visokoj dužnosti u američkoj ambasadi, bila je usredotočena na novčanicu od 1000 franaka i bez i jednog jedinog spomena silnih peripetija na putu. Barbara G. Hoffman zaključuje da je moguće kako je mladi Bamana vozač, nakon razgovora s njom, imao utisak da je sasvim u redu, u smislu američkog načina razmišljanja, voziti sestru po gradu, međutim, ona nije smjela uzeti novac bez pitanja. Osim toga, vjerojatno je smatrao da ako se američki prijatelj raspituje o događaju, upravo to bi bio detalj koji bi ga mogao zanimati. Vozač je cijelu priču prikazao kao trač o pohlepnoj sestri, a gospođu Hoffman prikazao je kao sveticu koja sve oprašta. Bez ikakve sumnje, Bamana vozač je time gradio njen ugled kod važnog američkog prijatelja ali ujedno se pobrinuo da on ostane van svake sumnje. Američki prijatelj, nakon što je čuo dvije verzije, nije mogao vjerovati da se radi o istom događaju.
Da li je Baman vozač lagao kad je ispričao drugačiju verziju? Nikako, posebno u Mande načinu procjenjivanja istine i laži. Da, njegova verzija priče bila je drugačija na drugom mjestu i u drugo vrijeme, za drugu osobu, a oblikovana je razgovorom s gospođom Hoffman i uočavanjem njenog odnosa sa sestrom i američkim prijateljem. Njegov osobni interes u mogućem nalaženju posla u američkoj ambasadi nakon odlaska gospođe Hoffman, pri čemu bi američki prijatelj mogao pružiti značajnu pomoć, vjerojatno je također imao svoju ulogu u oblikovanju njegove priče. To je vrlo bitno sredstvo pojedinca za određivanje verzije "istine" koja se odnosi na određeni kontekst.
"Istina" u usmenoj tradiciji
Ako se događaju ovakve promjene činjenica i interpretacija na razini običnih nedavnih događaja živućih ljudi, kakav se tek odmak može naći u prepričavanju događaja iz davne prošlosti za koje nitko ne može reći da ih poznaje "iz prve ruke"* Namjena prepričavanja rodoslovlja i epova nije prepričavanje "povijesnih činjenica".
Profesor Goody, sa sveučilišta Cambridge, proučavao je procese reprodukcije epova da bi uočio utjecaje koje bi mogla imati usmena tradicija, kako se oni mogu razlikovati od načina učenja u literarnim kulturama i kako se mogu razlikovati shvaćanja "ispravnosti", "pouzdanosti", "istine" i "tajne". Njegov zaključak je da su razlike tako duboke da je potrebno ovladati drugim putovima znanja u usmenim i literarnim kulturama. Goody ističe, na primjeru LoDagaa etničke skupine iz Gane:
| "Govornik i slušatelji ne rade na originalu. Slušatelji ponavljaju točne riječi govornika i nisu u položaju da u njih sumnjaju. Govornik ima autoritet i cijeli koncept se uopće ne zasniva na originalu." | ||||||||
U našem načinu razmišljanja ova ideja je čudna. Kako neka priča može biti "istinita" ako se ne temelji na nekoj svojoj originalnoj verziji? U Zapadnoj Africi, istina se ne mjeri štapom. Istina nije niz detalja na nekom oblikovanom kalupu. Tu vrijedi drugačija logika. Goody raspravlja o načinima na koje je pisanje oblikovalo naše ideje o logici.
| "Ono što pisanje čini je osigurati audio informaciju pomoću vizualne unutar prostornog okvira. U stvari, ono mijenja kanal komuniciranog jezika sa audio na vizualni. Mi čujemo govor i vidimo pismo, govorimo ustima, slušamo ušima, pišemo rukom, čitamo očima. Kanalu usta-uho dodan je kanal ruka-oko. Ovaj postupak ima brojne kulturološke posljedice. On omogućuje proučavanje gramatike strukture jezika jer se time sada mogu audio stimulacije organizirati u istovremenu strukturu umjesto slijeda uzoraka. Time rečenica dobiva sinkroni karakter i dovodi do razvoja formalne logike." | ||||||||
Naša logika je linearna: mi razmišljamo uzročno-posljedično, postavljamo hijerarhije i odnose između dvije stvari koji ovise o prirodi treće. Ako nas naša kultura uči da su plava, ljubičasta i crna boja različite od smeđe, mi ćemo ih vidjeti kao različite boje i naći ćemo savršeni argument da ih smatramo različitima. Međutim, kad bi naša kultura grupirala sve te boje spektra u jednu kategoriju, "tamno", tada bi prema našoj logici smeđa boja bila jednako tamna kao i plava i zato bi ih smatrali istom stvari. U hvalospjevima i epovima, Mande narod ne razmišlja o značenju, o njihovoj istinitosti i pouzdanosti na linearan, povijesno zasnovan način. Za griote, "značenje" njihove umjetnosti leži u njenoj sadašnjoj učinkovitosti, više nego u "pouzdanosti" u smislu očuvanja prošlosti. Kad pokušamo tumačiti Mande način razmišljanja o tome "što leži ispod" riječi, rečenica, koncepta ili akcije, moramo uzeti u obzir kulturološke pojave i različita stajališta koja proizvode slojevita značenja.
Izvori:
Barbara G. Hoffman – "Context, Meaning and Agency in Mande", Cahiers d'Etudes africains, 1998.
Bakhtin M. M. - "The dialogic Imagination", University of Texas Tress, 1935.
Goody J. - "The Interface Between the Written and the Oral", Cambridge University Press, 1987.
|
|
