Krešimir Oreški

Uvodni tekst iz "Djembe priručnika"...

Djembe sam prvi put zasvirao 1998. godine, za vrijeme svog trećeg boravka u Engleskoj. Nakon koncerta s tadašnjom grupom Ocean blaženstva na festivalu "Healing Sounds" u Brightonu, prišao mi je Julian Franks, multi-perkusionist, s kojim sam odmah uspostavio dobar i prijateljski kontakt. U njegovoj kući, prepunoj svih mogućih vrsta bubnjeva, najveću pažnju pobudio mi je djembe. Iako sam do tada već dugi niz godina svirao klasični set bubnjeva i ritam mi je bio bliska stvar, u djembe sam se odmah zaljubio. Već sljedećeg tjedna krenuo sam na Julianove tečajeve i radionice koje je redovito održavao u Brightonu, a ubrzo zatim odsvirali smo i nekoliko zajednickih koncerata. Julian je tako postao moj prvi učitelj djembea. A kada sam se nekoliko mjeseci kasnije vraćao u Zagreb, rekao mi je da je moj zadatak započeti s tečajevima i radionicama u Zagrebu i Hrvatskoj. U to vrijeme u Zagrebu malo je ljudi čulo za djembe, a još manji broj njih ga je imao priliku svirati.

Ipak, trebalo mi je dvije godine da ozbiljnije razmotrim tu ideju i započnem s tečajevima i vikend-seminarima. Danas sam Julianu beskrajno zahvalan. Kroz tečajeve koje održavam od siječnja 2001. godine pa do danas (2004.) prošlo je dvjestotinjak ljudi, podjednako muškaraca i žena, studenata i zaposlenih, pa čak i umirovljenika - od apsolutnih početnika i onih kojima je to tek hobi za par sati tjedno, do istinskih zaljubljenika u djembe, te nekoliko profesionalnih glazbenika.

Iako djembe sviram već godinama profesionalno s nekoliko grupa, sve više uviđam da, kao i sa svime u životu, što čovjek više uči, to je više svjestan koliko još znanja ima ispred njega, jer nijedno znanje nema kraja - uvijek postoji više, dalje, bolje, iza... A to je upravo ono čemu stremim.