Potres i korona – izazov životu, sigurnosti i zdravlju

Dana 22. ožujka 2020., dok je većina stanovnika Zagreba još spavala, dogodio se vrlo jak potres jačine 5,5 po Richteru, a ubrzo nakon njega i jedan magnitude 5,0. Zemlja se tresla i brujala.
Potres je trajao deset sekundi, a nama, koji smo ga doživjeli, trajao je mnogo duže. Imala sam osjećaj da je trajao nekoliko minuta. Bilo je to stanje šoka u kojem funkcionira jedino instinkt preživljavanja.

Nakon prvobitnog šoka svi smo bili zatečeni, zbunjeni, uplašeni, posebno oni koji su za vrijeme potresa doživjeli fizičku nezgodu ili materijalnu štetu. Nismo znali što nas čeka, brinuli smo hoće li uslijediti još jači potres, slutili smo da nije kraj. Na svu sreću, nije se dogodio najgori scenarij nego samo serija slabijih potresa s obzirom da poslije jakog potresa zemlja još neko vrijeme podrhtava.

U isto vrijeme zadesila nas je dvostruka nevolja, epidemija koronavirusa i potres. To je kod većine ljudi aktiviralo tri najjača straha: strah od smrti, strah od budućnosti i strah od bolesti.

Za razliku od urođenih strahova (straha od izmicanja podloge i straha od iznenadnih jakih zvukova) te prirodnog straha koji se javlja u konretnoj životnoj opasnosti, strahovi od smrti, budućnosti i bolesti su stečeni psihološki strahovi.

Život i strah od smrti
Potres nam je to zorno pokazao. Za vrijeme potresa doživjeli smo samo prirodni strah od neposredne opasnosti i urođeni strah zbog micanja tla pod nogama. Te strahove doživljuju i životinje. One čak reagiraju nekoliko trenutaka prije potresa te bježe s mjesta potresa. Međutim, čim opasnost prestane, nastavljaju živjeti kao da se ništa nije dogodilo. One nemaju psihološke strahove koje ljudski um stvara tako što prošlo iskustvo projicira na budućnost.

Životinje žive nesvjesno u sadašnjem trenutku jer nemaju ni sjećanja niti predviđanja nastala na osnovu prošlih iskustava, dok je čovjek dobio evolucijsku zadaću naučiti svjesno živjeti u sadašnjem trenutku.
U ovom tekstu neću govoriti o materijalnim i emotivnim posljedicama potresa, o uništenim domovima, javnim dobrima, uništenim kulturnim i sakralnim vrijednostima. Koliko god nam bilo teško, s vremenom ćemo štetu sanirati i život dovesti u prvobitno stanje.

Želim govoriti o psihološkoj posljedici potresa: o psihološkom strahu koji je nepotreban i nekoristan. On je pokazatelj da živimo u svom umu u prošlosti i budućnosti, odvojeni od srca koje osjeća jedino u sadašnjem trenutku.

Strah je prirodan i koristan samo dok se nalazimo u konkretnoj životnoj opasnosti, u kojoj nam je život zaista ugrožen. Tada cijeli organizam automatski reagira, luči adrenalin i aktivacijom simpatičkog nervnog sustava sprema tijelo za reakciju: borba ili bijeg. Aktivira se budnost i oprez, ubrzava se rad srca, krv se povlači s perifernih organa, podiže se tlak i mišićni tonus, puls se ubrzava. Povišeni adrenalin i mišićni tonus daju nam snagu s kojom smo spremni savladati ugrozu. Dakle, u sadašnjem trenutku, pred realnom opasnošću, prirodni strah je koristan jer nas upozorava i štiti.

Problem nastaje kad ne postoji neposredna opasnost nego je zamišljamo u svom umu te je smještamo u budućnost. Budući da naš organizam ne razlikuje stvarnu od zamišljene opasnosti, on reagira na istovjetan način. Svu životnu energiju mobilizira na pripremu za suočavanje s opasnošću, iako opasnost ne postoji ovdje i sada, pa živimo u stalnoj strepnji i brizi za vlastitu egzistenciju. To je život u duševnom nemiru i fizičkom stresu.

S obzirom da je život naša najveća vrijednost, možemo reći da je temeljni psihološki strah – strah od smrti. On je osnova za strah od bolesti, strah od budućnosti i strah od siromaštva, jer se u konačnici plašimo da ćemo u budućnosti umrijeti od bolesti i gladi.

Zašto imamo strah od smrti?
Strah od smrti imamo samo zato što smo zaboravili Tko smo i Što smo te smo time prekinuli svjesni kontakt sa svojom duhovnom suštinom i poistovjetili se sa svojim tijelom. Stoga, sve dok budemo vjerovali da s fizičkom smrću prestaje (i nestaje) naše postojanje, normalno je da ćemo strahovati za svoju fizičku egzistenciju. Možemo se zavaravati koliko god želimo i uvjeravati se kako se smrti ne bojimo, ali to nije istina. To je potiskivanje koje će nam kad-tad doći na „naplatu“. Najčešće kao neka teška bolest koja će nas itekako suočiti s potisnutim strahom od smrti.

Ljudi koji su svjesni svoje duhovne suštine znaju da je život vječan i neuništiv i stoga nemaju strah od smrti. Znaju da je tijelo samo svemirsko odijelo u kojem doživljuju ljudska iskustva, baš kao što i podvodni ribolovac mora imati prigodno odijelo ako želi iskustva pod vodom. Znaju da nakon obavljenog „posla“ u ovom životu odijela skidamo i oblačimo nova odijela koja nam služe za nova iskustva.
Potres nam je lijepo pokazao da su nastradale samo one kuće koje su sagrađene na slabim temeljima. Isto je tako i naše tijelo naša kuća, a duh mu je temelj. Ako temelje svoje kuće sagradimo na čvrstoj stijeni tada ćemo biti sigurni i za vrijeme najvećih nepogoda.

To nije utjeha, to je istina. Zato nam je strah dobar pokazatelj. Sve dok se plašimo za svoj život i život svojih bližnjih znači da još uvijek nismo osvijestili temelj na kojem počiva naš život, jer da jesmo tada bi znali da nas naša duhovna prisutnost (Bog, Svemir, Postojanje ili kako god to nazivali) u svakom trenutku podržava, štiti i daje točne upute i smjernice što činiti, a da to bude za naše najveće dobro.

Sigurnost i strah od budućnosti
Ako nam je doista dosta života u stalnom strahu i neizvjesnosti za sutrašnji dan, od nas se traži samo jedna jedina odluka – da povjerujemo kako nam je Bog sve dao i prije nego što smo zatražili te da On želi da živimo u međusobnoj ljubavi i blagostanju. Iz te vjere proizlazi sigurnost i zahvalnost, a nestaje strah i nesigurnost.

Dakle, psihološki strah je osjećaj nesigurnosti koji stvaramo zbog uvjerenja da nam je ugrožen život ili neka njegova vrijednost (zdravlje, ljubav, sloboda, stvralačka moć, blagostanje...), a pritom smo bespomoćni suprotstaviti se situaciji koja ga ugrožava. Drugim riječima, strah znači da nemamo vjeru da Bog uvijek brine o našem životu, a posebno u nama najtežim životnim situacijama.

Reći ću vam svoje iskustvo glede nedavnog potresa. Za vrijeme prvog potresa bila sam u stanju šoka i osjetila sam snažan strah od urušavanja. Nakon potresa strah je nestao, ali je ostala nevjerica i zbunjenost: Što se to dogodilo? Nakon pola sata, za vrijeme drugog potresa, već sam bila smirenija i samo sam ponavljala: „Ne bojte se, ne bojte se...“. To me smirivalo i davalo sigurnost da Bog zna što radi. Nakon toga više nisam bila u strahu nego sam se usmjerila na pomaganje ljudima kojima je pomoć bila potrebna.
Dakle, psihološki strah se nikada ne javlja u sadašnjem trenutku, bez obzira što se u njemu događa. To je strah od budućnosti, a proizvod je uma koji nije ukorijenjen u duhu nego u linearnom vremenu. U sadašnjem trenutku javljaju se samo prirodni i urođeni strah. Za vrijeme ugroze ne strahujemo što će biti u budućnosti nego u cijelosti proživljujemo što se događa upravo sada.

Zdravlje i strah od bolesti
Druga situacija koja nas ovih dana čini nesigurnima jest pandemija koronavirusa.
Logično je da u slučaju zaraze poduzimamo sve raspoložive mjere za sprječavanje zaraze te da te mjere odgovorno provodimo dok ugroza ne prođe. Međutim, upravo nas psihološki strah od bolesti u tome ometa. I to na dva načina. Ili u nama stvara paniku i zabrinutost ili se junačimo tako što kršimo dogovorena pravila prevencije.

Panika se javlja zato što nismo sigurni hoćemo li prijetnju spriječiti. Uspaničena osoba ima aktiviran simpatički nervni sustav koji joj tijelo priprema na svladavanje „neprijatelja“, pa ako ne pronađe rješenje za izlazak iz opasne situacije ona paniku pretvara u zabrinutost zbog nemogućnosti kontrole nad situacijom koja ju ugrožava. Zato takva osoba gomila zalihe hrane i higijenskih potrepština kako bi ublažila napetost te prividno stvorila osjećaj kontrole nad situacijom.

Drugi oblik psihološkog straha je njegovo potiskivanje i uživljavanje u lažnu hrabrost. Takva osoba svoju napetost, uzrokovanu potiskivanjem, ublažava „buntovništvom“ i kršenjem dogovorenih pravila ponašanja. To su oni ljudi koji inače krše zakone i društvena pravila (voze pijani, ne poštuju propisanu brzinu, prolaze kroz crveno svijetlo na semaforu, varaju ljude i manipuliraju s njima). To su sebični egocentrici koji nemaju suosjećanja za druge ljude.

U pandemiji koronavirusa „isplivala“ su oba oblika psihološkog straha. Stoga Krizni stožer svakodnevno upozorava ljude da ne stvaraju paniku i da ne gomilaju zalihe, a za one koji krše mjere prevencije propisuju se novčane i zatvorske kazne. Nažalost, psihološki strah ne može nestati ni molbom niti zastrašivanjem.
On je opasniji od virusa. Evo zašto.

U psihološkom strahu borimo se protiv neprijatelja, u ovom slučaju protiv virusa. Time usmjeravamo svoju pozornost i energiju na virus, umjesto na zdravlje, a znamo da se uvećava ono na čemu držimo pažnju. Pored toga, strahom privlačimo virus iz sasvim jednostavnog razloga: strah i virus rezoniraju jer su iste vibracije.

Paradoks je što se plašimo bolesti, a upravo strah od bolesti stvara bolest. Virus je samo medij koji to omogućuje. Stoga bi bilo logičnije da je proglašena pandemija straha, jer je on pravi uzročnih svih bolesti, ne samo zdravstvenih. Međutim, nema tog cjepiva i lijeka koji bi ljude mogao izliječiti od straha. Strah nije bolest tijela, on je mrak u našoj svijesti zbog zaborava Tko smo i Što smo u svojoj suštini.

U evolucijskom smislu svrha straha bilo je preživljavanje. Ta se faza ljudskog razvoja završila prije dvije tisuće godina i postupno je došao njezin kraj. Došlo je vrijeme da:
- napustimo paradigmu preživljavanja i suparništva i dignemo se na razinu zajedništva i opće dobrobiti,
- sa zahvalnošću prihvatimo sve svoje životne situacije,
- osvjestimo da smo sami stvorili sva svoja iskustva (ne i situacije),
- shvatimo da su sve vanjske situacije samo izazovi i kušnje, a o našem odgovoru ovisi kvaliteta naših iskustava,
- energiju straha transformiramo u energiju nade i mira.

Strah od smrti nestat će kada konačno shvatimo da nam je tijelo samo privremeno boravište, a da je duh naša trajna stvarnost. Kada spoznamo da je izvor života u duhu.
Strah od bolesti (i bolesti) nestat će kada spoznamo da je zdravlje stanje svijesti u kojem smo svjesni jedinstva svoga duha i tijela.

Strah od budućnosti nestat će kada spoznamo da je ukorijenjenost u duhu jedina istinska sigurnost, kada počnemo svjesno živjeti u sadašnjem trenutku te kada postanemo svjesni svoje duhovne prisutnosti u svakom trenutku svog života.

Ako se ipak razbolimo pa se uplašimo za svoj život i zdravlje, tada će nam strah biti samo koristan pokazatelj onoga dijela naše svijesti koji još uvijek boravi u mraku, koji treba osvijestiti i integrirati. Zbog toga ćemo ga s razumijevanjem prihvatiti i zahvaliti mu što nam pomaže na putu do potpune integracije duha i tijela.
I što je najvažnije, oslobodit ćemo svoju kreativnu i financijsku energiju, koju navedeni strahovi blokiraju. Zato iskoristimo ovo razdoblje kao odličnu priliku i izazov da se zapitamo: Tko sam Ja? Samo svjestan čovjek može svjesno birati u što će usmjeravati svoju životnu energiju. A kako izaberemo tako će nam biti.
Bilo bi šteta da nakon ovog potresa i pandemije „samo izvučemo živu glavu“. U tom slučaju nas, pored ovih strahova, čeka i novi, još izazovniji „neprijatelj“ - strah od siromaštva.

Ali ako iz ove situacije izađemo svjesniji i odgovorniji za svoj život i zdravlje, tada su pandemija i potres za nas imali smisla. Tada se možemo uspješno posvetiti svom kreativnom izričaju i suradnji s drugim ljudima te doprinositi stvaranju boljeg i ljepšeg svijeta.

Život, zdravlje i sigurnost su temeljne ljudske vrijednosti. Bez istinske sigurnosti i zdravlja nije moguće slobodno i bezbrižno ni voljeti niti raditi.

Napisala: Natalie Luks,
autorica knjige:
Duhovna ekonomija – novi pogled na ljudske vrijednosti 
Kontakt: neda.luks@gmail.com
https://www.skolasvjesnogzivljenja.com/ 

Image by ElisaRiva from Pixabay