Baš nešto mislim
-
Kroz mekše opne lakše prolazi ljubav
"Dolazi propast svijeta!", nekoliko je puta glasno ponovio čovjek kod kojeg sam na Britancu te nedjelje kupila knjige. Povjerovati mu ili ne, odgodila sam za kasnije. Nedostajala su mu četiri prednja zuba, vrpoljio se uznemiren, još je rekao: "evo za dvaest kuna nosi sve".
-
O traženju i (ne)nalaženju
Tražeći izgubljene ključeve koji su kliznuli iz džepića jakne prebačene preko ograde, u praznoj osvijetljenoj dvorani nakon koncerta, među plastičnim čašama na podu, nedavno sam pronašla novčanicu od pet eura. Nije se novčanicom mogla otključati kuća. Ključevi su se pojavili naknadno, kada su već...
-
I zabava je dio svetačkog života
Ovu dvojicu kompića sadhua sa slike srela sam nedavno u indijskom gradu Varanasiju.
-
Bivanje u rezalištu
Prošlo je skoro trideset godina otkako iz Splita za Bol ne plovi vapor "Porozina".Drugačije je teklo vrijeme na tom vaporu, elegantnom željeznom brodu koji nije krcao automobile. Samo obične, strpljive putnike i njihove valiže.
-
KONTEMPLACIJE POD MURVOM
Mjesta dobrih stabala Iza zgrade moje osnovne i srednje škole u Bolu, sa sjeverne strane, dvije su velike murve tj. stabla duda. Nekoć je pod tim stablima bila prašnjava gola zemlja. Mi klinke smo nakon škole igrale "na laštik", a dječaci "na franje". Danas su murve ogromne, savijaju im se grane.
-
BOJA SMUTICE ZA MEZOŠTAJUN
Osjećanje svoje mjere Mješavina crnog vina i kozjeg mlijeka koju su pili brački težaci i čobani, stočari i vinogradari, zove se smutica. Nježne je ljubičaste boje, preciznije, lila. Danas u pošasti zdrave spize ni šljakeri na građevini više ne jedu grezi bijeli kruh i salamu, svi živi piju...
-
Diskriminacija
Baš nešto mislim o diskriminaciji. Je li život život ili ima više i manje vrijednih života? I zašto se prvo spašavaju žene i djeca? I tko to određuje, ako netko određuje? I zašto se kod poginulih uvijek navodi narodnost? Da li bi me smrt jednog Hrvata kojeg ne poznajem trebala više dirnuti neko...
-
...kada je Tito umro
Posljednji put sam bila dio mase kada je Tito umro. S velikim žarom i uvjerenjem i najiskrenijim osjećajima. Nikad više. Nikad više tako. Dosta je bilo. Sve masovno me odbija, bježim od masovnosti kao od zarazne bolesti. Trudim se odmaknuti se i sagledati širu sliku. Jer ništa nije crno-bijelo....
-
Ovo jugo - u Njemačkoj!
Ma di baš mene nađe! Glava ko bundeva. Jučer prvi put u životu skuhala juhu od bundeve. Glava još na ramenima, nije platila. Ali zato boli. Možda i njoj smetaju sjemenke. Tko će znati. Da sam barem na moru, tamo i jugo ima smisla. Novi roman izlazi u travnju. Naslovnica: vjetar u kosi. Sadržaj:...
-
Imam najljepšu radnu sobu
Baš nešto mislim kako imam najljepšu radnu sobu. Veliku, prostranu, odiše vremenom i tradicijom. Radni stol – moglo bi se napisati pet romana. Ali ja radim samo na jednom. Ispunio me i obuhvatio i zagrlio i prikovao i prekrio kao magla lagunu oko mene – dok ja prstom šetam, pronalazim put...
-
Ova kiša
Ova kiša. Pa valjda nekome treba, drveću i travi i cvjeću. Psu lutalici. Mrskim mi golubovima. Meni ne. Ali možda djeci na kamenim pločama trgova, pored mostova i na rivama. Gledam ih kako se smiju, kako se ne daju omesti, kako i sladoled ližu, prkosno, demonstrativno, čini mi se samo za mene....
-
...bez daha
Ova Venecija koja me ostavlja bez daha i to u najzabitijim kutevima i kalama i na mostovima kojima nikada turist nije prošao. Ta Venecija koja tone pod mojim teškim korakom laganim ko krilo leptira. Baš ta Venecija, svačija i ničija a najmanje svoja. Odgurni se i zaplovi...
-
Kiša ili sunce
Kiša ili sunce. Kiša i sunce. Između njih oblaci. Oni od pamuka su mi najdraži. Da sam ptica, ne bih se dizala s njih. Da sam ptica, ne bih se pravila važna i bila brža od njih. Da sam ptica, oblaci bi bili moj dom.
-
Ljubav čeka na 1100tom km
Proći 1100 km u jednom danu nije lako. Zjapi cesta pred tobom, najčešće prazna ali ipak duga, najduža. Sami ste, cesta i ti. Jedina utjeha je zagrljaj koji te na kraju očekuje. Na kraju ili na početku, kako god pogledaš: na 1100tom kilometru čeka ljubav.
-
More
More. Uvijek o njemu mislim. Bez i sa povodom, more struji kroz mene. Svjetli iz mene. Iskri na mom putu, kamo god me on vodio – u krevet ili na pozornicu. Takvo vam je to moje more u meni. Val ovdje, val ondje i već plešemo...
-
Ljeto koje odlazi, puževim korakom...
Ovo ljeto koje odlazi, puževim korakom ali samouvjereno. Noge još uvijek bose, prije studenog neće osjetiti čarape. Tako neka moja tvrdoglavost koju onda plaćam prehladom. Ali to ljeto koje odlazi donosi toliko ljepote i sklada i mira da opuštena i s osmjehom pratim nagomilavanje papirnatih...
-
Zavist
Zavist. Borim se, ali ponekad me preplavi. Ponekad zaboravim da ima dovoljno za sve i da mi nitko ne može uzeti ono što mene ide. Ponekad naprosto pozelenim. Onda dišem duboko i dublje i mantram dok me ne oblije uobićajena bljedoća. Ne dam se, vjerujem. Idemo dalje. Ima i gorih boja od zelene.
