Intuitivno udaraljkanje

Pozivam vas u tečaj intuitivnog udaraljkanja ili, kako ga još zovem "tečaj glazbe upotrebom udaraljki". Na njemu možete naučiti kako se glazbeno izraziti s osjećajem. Kako svirati slobodno, a opet odgovorno i povezano s ostalim sviračima. Kako pratiti druge svirače i kako svoj glazbeni izraz povesti baš ondje gdje vi to želite, ali i gdje to doista možete s obzirom na svoju sviračku tehniku i iskustvo.

Tečaj počinje u ponedjeljak 19.2.2018., a ako se pitate je li on za vas, možemo se bilo koji dan prije toga naći na demonstracijskom terminu koji bi vam mogao pomoći u odluci.

U grupi će biti do najviše osam polaznika.
Termin je ponedjeljkom od 18 h do 20:30 h, s pauzom.
Sveukupno je 12 termina. Svršetak je 7.5.2018.
Mjesto održavanja je Teniski centar Maksimir, Ravnice bb ("Mali Masters").

Financijska participacija iznosi 60 kn po terminu, a daje se početkom mjeseca za sve termine u tom mjesecu.

Imam za vas bubnjeve djembee, konge, dun-dunove i razne druge udaraljke. Svaki termin snimam profesionalnim audio snimačem i snimke šaljem svim sudionicima.

Tečaj će se odvijati po već isprobanom receptu: jedan dio termina posvećujemo raznim zabavnim vježbama za slušanje, glazbenu komunikaciju, dinamiku, osjećaj tempa, groove te intuitivnu improvizaciju – a u drugome dijelu samo sviramo.
Taj ćemo drugi dio djelomice temeljiti i na zapadnoafričkim ritmičkim dionicama (i za djembe i za dundun bubnjeve) koje ćemo ipak koristiti samo kao oslonac i inspiraciju, a nikako kao strogi okvir ni kao bilo kakvo ograničenje, a pored bubnjeva koristit ćemo i druge udaraljkaške instrumente.

Srž moje glazbene vizije i potrebe u slobodnom je, ali i odgovornom muzikalnom izrazu. U traženju i stvaranju groovea koji nam svima baš odgovara. U izrazu koji u jednom trenu može biti vlastito glazbeno igranje, "puštanje s lanca", ludovanje zvukom i istraživanje vlastitih glazbenih potreba, apetita, žudnji i strasti, a već u drugom čvrsta, staložena i jasna podrška u tome istome nekom drugom. U izrazu koji može jednom biti repetitivan poput šamanskog ili indijanskog bubnjanja, drugi puta "eksperimentalan", kaotičan, bez ikakvog ritma i tempa, a treći puta pak neki rock, d'n'b, reggae ili afro groove.

Ovdje možete poslušati neke snimke s tečajeva i udaraljkaških krugova koje organiziram:
https://soundcloud.com/user-491804280

PRIJAVITE SE PREKO DONJE PRIJAVNICE....

Želite li sudjelovati ili imate neka pitanja, javite mi se na mail ninoorepic@gmail.com ili telefon 092 298 3908.
Ako vas ne poznajem kao glazbenika, navedite mi svoje glazbeno iskustvo (u to ulazi i ples, ritmika, pjevanje itd.).

Veselim se novim glazbenim avanturama s vama:)

Slijedi moja glazbena biografija i tekst o elementima glazbe na kojima ćemo raditi.

Nino Orepić / Glazbena biografija:
U osnovnu sam glazbenu školu krenuo s 9 godina, prije njih 37. Nakon što sam je završio još sam tri godine pohađao srednju, s glavnim predmetom udaraljke. Već tada sam, s 14 godina, počeo svirati bubnjeve u autorskom jazz-rock bendu zajedno s danas cijenjenim jazz glazbenicima Ivanom Kapecom i Josipom Joeom Pandurom. Malo kasnije, s nekih 16 u velikoj dvorani Lisinskoga pratio sam kao solist na bongosima skupinu od 20-ak plesačica na godišnjoj smotri plesnih punktova Tihane Škrinjarić. U sljedeće tri godine sviram u jednom cover blues i jednom autorskom pop bendu. Dolazi rat i ulazim u nekoliko godina gotovo potpune sviračke pauze.
Prije 20-ak godina dobivam od brata na poklon konge i krećem ponovo redovitije svirati. Najviše uz reggae i dub dj-e te kao redovit gost u bendu RDK. Negdje oko 2010. krećem na radionice zapadnoafričkih ritmova kod Nenada Kovačića gdje se dio nas okuplja u bend Kenkedenke koji uspješno svira sljedećih pet godina.
Uskoro ulazim u cover reggae bend Naturalna mistika u kojem sviram udaraljke uz legendarnog Borisa Leinera na bubnjevima i sve redom velike hrvatske glazbenike poput Jasne Bilušić, Žana Jakopača, Igora Pavlicu i mnoge druge, a to mi se iskustvo pokazalo ključnim za nastavak moje glazbene karijere.
Jedan od najdražih glazbenih pothvata dvije su mi probe i jedan koncert s 20-eročlanim orkestrom Mimika Maka Murtića u zagrebačkom Vipu.
Posljednjih pet godina surađujem sa Žanom Jakopačem (Šo!Mazgoon) – u Naturalnoj Mistici te kasnije duetu, triju, a sada već godinu i nešto i kvintetu, odnosno obnovljenim Šomazgunima.
Zahvaljujući suradnji s glazbenoimprovizacijskim pokretom Nomad Jam prošle godine još jednom nastupam u Lisinskom – ovoga puta u maloj dvorani – na događaju na kojem je 10-15 glazbenika na pozornici (od kojih se mnogi uopće nisu ni poznavali) pružalo podršku našoj velikoj saksofonistici Vesni Gorše.
Glazbenom edukacijom upotrebom udaraljki bavim se otprije pet godina. Glavni mi je cilj rada s polaznicima mojih grupnih i individualnih termina buđenje i jačanje u njima glazbenika improvizatora. Slobodnog – ali i odgovornog; intuitivnog, osjetljivog – ali i stabilnog; spontanog i izražajnog – ali i glazbenika koji pruža jasnu i odlučnu podršku drugima.

 

Prijavite se ovdje ZA RADIONICU INTUITIVNO UDARALJKANJE

 



Kenkedenke:





Mimika:





Nomad Jam:





Šomazguni:




Vježbe za udaraljkaše kojima se služim u svojoj glazbenoj edukaciji razvijam već pet godina. Neke sam pokupio od svojih učitelja i modificirao ih, a neke su nastale potpuno same. Prvi sam puta s njima krenuo u želji da udaraljkašima ponudim nadopunu za one tečajeve djembea i drugih udaraljki na kojima se, zbog stavljanja težišta na učenje pojedinih ritmova, ne stigne značajnije baviti drugim važnim elementima glazbe. A iskreno, i zbog toga da kasnije mogu s tim glazbenicima još ljepše zasvirati. 

Ti su elementi glazbe slušanje (sebe i drugih) i glazbena komunikacija, zatim tempo, dinamika, improvizacija te slobodno (ali odgovorno) sviranje u skupini i groove.

Slušanje
Čovjek je biće navike. Usredotočivši se na redoslijed tonova u napamet naučenim dionicama, brejkovima i solažama te na njihovo precizno izvođenje (da se ne bi "pogriješilo"), tako iniciranom udaraljkašu često nije sasvim jednostavno svirajući prebacivati pozornost i na nešto drugo bez da ga to zbuni. Recimo, na sami zvuk vlastitog bubnja i osjećaje koje on svakim svojim tonom u sviraču proizvodi. Na želju da se sljedećim tonom ili figurom odsvira i doživi nešto posebno, nešto što mu "baš treba" da bi se glazbeno izrazio i ostvario u skladu sa svim posebnostima njegovog sadašnjeg trenutka. Ili pak na druge svirače u skupini i na zajednički glazbeni „rezultat“. Zbog toga jednom iznimno jednostavnom vježbom koju prvu radim sa svima aktiviram slušanje kao meni najvažniji element glazbe, a tu vještinu kasnije dodatno razvijam i drugim progresivnim i zabavnim vježbama.

Tempo
Zapadnjačka se glazba baš ne snalazi bez čvrstoga tempa. Njegova stega može katkad i popustiti, dopuštajući još osobniju i izražajniju izvedbu, no to je obično rezervirano tek za one glazbenike koji su s metronomom i tempom već na „ti“.
Narodi Afrike, jasno, nisu poznavali metronom. Tempo njihovih ritmova ovisi samo o osjećaju osobe koja ritam vodi. Ona ga zadaje „pozivom“, a isto će tako bilo kada ubrzati i usporiti prema vlastitu nahođenju. No njihov je život – od rođenja okružen prirodom, ritmom i udaraljkama – a time i odnos prema glazbi u velikoj mjeri (možda i u najvećoj mogućoj) povezan s vlastitom prirodom i prirodnim ritmovima. To je doista teško usporedivo s našim, civiliziranim odnosom prema životu, prirodi i glazbi (iako se baš glazbom možda tome možemo najviše primaknuti).
Kao neki kompromis (a možda i dobitno rješenje) u ovim se vježbama metronom uvodi samo u jednome dijelu termina i to u početku prvo sve više, a onda prema kraju opet sve manje. Zanimljivo mi je i znakovito koliko nekima isprva bude teško držati se metronoma… Izgleda da većina nas sama od sebe (nesvjesno) ubrzava, vjerojatno i zbog nestrpljenja koje nam je ugradio užurban svijet u kojemu živimo.

Dinamika
Dinamika je izuzetno važan element glazbe. Nažalost, često joj se ne pridaje zaslužena pozornost pa velik broj udaraljkaša cijelo vrijeme svira jednako glasno (ili jednako tiho). Uvođenjem dinamike u svoju glazbenu vještinu velik je korak na putu koji vodi od pukog reproduciranja određenih sljedova različitih tonova ka istinskom muziciranju, sviranju, odnosno izražavanju i komuniciranju glazbom.

Improvizacija
Slobodno glazbeno izražavanje ne odnosi se samo na „solaže“. To može biti i samo još jedan dodatni ton u nekoj naučenoj dionici, odnosno ritmu. Ili u toj istoj dionici samo malo glasnije odsviran jedan udarac koji mijenja karakter cijeloga ritma. Ili pak malo unaprijed ili unatrag u tempu pomaknut (ili tiše/glasnije odsviran) samo jedan dio ritma, čime se dobivaju različiti „grooveovi“ istog ritma. Kada tako improviziram, zapravo sviram ono što mi izlazi ravno iz dubine duše, iz nesvjesnog, iz tijela, mimo racionalnog uma. Kroz ruke na opnu bubnja ispuštam svoje osjećaje, žudnje, nade, strahove… strast ili strogoću… spokoj ili veselje… svoju zbunjenost i nesigurnost ili jasnoću i samopouzdanje.

Sviranje u skupini
Sviranje, muziciranje, odnosno slobodno glazbeno izražavanje u skupini olakšavaju (a i podižu joj kvalitetu te snaže užitak sudionika) vježbe međusobnog slušanja i improvizacije, kao i vježbe tempa i dinamike. Gotovo isto kao i u nekom drugom obliku druženja (zajednička je razmjena osobnih izraza i dijeljenje iskustava sudionika), za muziciranje u skupini važna je i komunikacija koja se među sudionicima odvija na mnogo načina i razina.

Groove
Groove je valjda razumom najneopipljiviji element glazbe pa mi o njemu nije baš zahvalno i jednostavno izražavati se riječima i općeprihvaćenim pojmova. Zato ću pokušati iznijeti samo svoje viđenje groovea. Za mene, groove je jednom riječju – glazba. On mi je čipka koja obrubljuje čvrstu osnovu tempa i potku ritma i daje im smisao i ljepotu. Groove je ono zbog čega sviram i zbog čega slušam glazbu i plešem. Obično ga ne doživljavam u elektronskoj glazbi, a doživljavam ga kada sviraju živi glazbenici, pogotovo oni koji svirku temelje na slušanju, prisutni iz note u notu u sadašnjem trenutku. Groove je onaj element glazbe zbog kojeg na plesnom podiju "oživim" kada se u nekoj elektronskoj stvari pojavi glas ili pak instrument koji doista svira netko živ. Groove mi stvara osjećaj da glazba "kopa", "melje", "miluje", "vrišti", "jauče", "smije se", "škaklja me" i nasmijava... Od gruva se ježim i izgubim u transu bez misli. Osjetim povezanost s onime tko ga stvara. A sam ga stvaram dinamikom, neočekivanim notama, "prljavim" sviranjem, odnosno sviranjem malo ispred ili malo iza metronomskog (vremenskog) mjesta na kojem bi određena nota matematički "morala" sjesti, te još tko zna čime...
Doživio sam više puta da neki glazbenici već na samom početku svojeg glazbenog puta groovaju kao ludi i ne znajući što čine. Beskrajno uživam svirati s njima i slušati ih, koliko god usput "griješili", "posrtali", "gubili se"... I prije i poslije toga neki od njih tvrde mi da oni "ne znaju" svirati. Kao da je glazba do znanja…

"Ne moramo znati korake da bismo zaplesali. A ako već plešemo, koga briga za korake…"
------------------