Intervju: Mamady "Kargus" Keïta, lav Mandingo glazbe (prvi dio)

Sedmi Etnofestival u San Marinu je 19. srpnja 2004. otvorio Mamady Keïta sa svojom pratećom grupom Sewa Kan. Događaj se odvijao u slavnoj povijesnoj okolini trga Sant´Agata. Program priredbe nije mogao započeti veličanstvenije, nego s dugo očekivanim nastupom gvinejskog majstora. Iskoristili smo ljubazan poziv Republike San Marino i u ranim popodnevnim satima došli na prizorište. Na malom srednjevjekovnom trgu je pozornica postavljena na idelanom mjestu, na njoj tri bas bubnja na svojim stalcima, koji dominiraju prizorištem. Očekujemo dolazak majstora, da bi ga mgli intervjuirati. Nakon tonske probe je atmosfera na vrhuncu, majstor odlazi iza pozornice i mi ga pratimo. Upoznati osobu kao što je Mamady Keïta je upravo nevjerojatan doživljaj. Nismo upoznali samo izuzetnog glazbenika, cijenjenog u cijelom svijetu, već smo otkrili i osobu, koja je ljubazna, skromna i duboko ljudska. Mamady je čovjek, kojeg vodi ideal s osjećajem dužnosti. Zbog svog svježeg i mladog duha s lakoćom ostvaruje vezu s pojedincem na bilo kojem kraju svijeta. Svijest, da je život posvetio djembe bubnju, kao glazbenik kulturnih vrijednosti, čini oči ovoga pedesetčetverogodišnjaka blješteće svjetlošću, koja obično zrači iz očiju mladića u cvijetu svoje mladosti. Već više od petnaest godina slušam njegovu glazbu, gledam njegove filmove, pratim njegovu karijeru i žudim za tim, da ga upoznam. Sada znam, da ništa nije bilo uzalud. Intervju, kao dokaz toga, doživljavam vrlo osobno i osjećajno.

Mamady, jesi li sada prvi put u Italiji?
Ne. Prvi put sam došao 1967. godine u Agrigento na međunarodni folklorni festival. Imao sam 17 godina i nagradili su me zlatnom medaljom. Nastupao sam s gvinejskim nacionalnim baletom Djoliba.

Kakvi su tvoji planovi za budućnost? Namjeravaš li napustiti Europu?
Sve više se posvećujem učenju i moje obveze me vode sve više po svijetu. Više nego ikada prije, uvijek sam razapet između Europe, Afrike, SAD-a i Japana. Sve više sam vezan na Afriku, svoju rodnu zemlju i na Belgiju, zemlju koja me je usvojila, zato ih ne namjeravam napustiti. Ali moram se posvetiti i SAD-u i Japanu, s kojima je nastala dobra suradnja i zaista puno aktivnosti, koje treba nastaviti.

Jesu li Japanci jako zainteresirani za djembe?
Da. Uvijek kad sam u Japanu vodim radionice sa stotinama ljudi. Svaku skupinu čini približno 50 učenika i svaka radionica uključuje bar 3 ili 4 skupine. Radim u svim većim gradovima: Tokyo, Fukuoka, Yokohama, Nagasaki, Kyoto, Niigata, Hiroshima, Sapporo. Svi su jako zainteresirani za to što radimo, vrlo brzo uče i rade intenzivno. Među mojim učenicima ima i puno djece. Prije nekoliko godina odabrao sam trideset najboljih za projekt u suradnji s japanskom televizijom. S tom djecom smo otišli u moje rodno selo u Gvineju, a pratila nas je televizijska ekipa. U selu smo priredili veliku zabavu i ova japanska djeca su bubnjala i igrala se s djecom iz moga sela. To je bio nevjerojatan doživljaj. Japanska TV je o cijeloj priči snimila dokumentarnu emisiju.

U svijetu si poznat kao ambasador djembe bubnja i kao nositelj važne tradicije. Kako se ti vidiš?
Vidim se kao glasnik neke tradicije. Moj život je započeo pod utjecajem tradicije. Tek u nastavku – zasluge za to ima nacionalni balet – sreo sam suvremeni oblik naše glazbe. U baletu sam bio 23 godine i zajedno sa svojim kolegama sam bar dvadeset puta okružio svijet. Kad sam napustio balet počeo sam s podučavanjem. Danes prvenstveno podučavam. Više nego ikada prije, podučavanju posvećujem veliku pozornost, jer ne želim, da se zaboravi tradicija. Nadam se da djembe danas nije samo moda. Zapravo nadam se, da će za nekoliko godina, po cijelome svijetu, djembe postati način zbližavanja ljudi iz cijeloga svijeta. Nadam se da predstavlja kulturnu otvorenost za ljudi cijele planete, način kako zajedno napraviti nešto lijepo i dostupno svima, kao što su to glazba i ples. Nadam se da će svi ljudi početi misliti o djembeju na sljedeći način: ne radi se o modi, već o nečem što je sposobno zbližiti ljude svih kontinenata, narodnosti i različnih kultura. Zato me jako brine i osjećam se odgovornim. Osjećam se kao jedan od čuvara te tradicije i priča mojega života pokazuje da sam rođen za tu zadaću. Zato mi je danas takvo veselje i čast dijeliti svoje znanje s ljudima svih kontinenata. Kad vidim sve te ljude koji se zanimaju za djembe, to me napuni snagom i bodri da idem naprijed. Ova spoznaja mi ulijeva nadu da će se cijela stvar ne samo razvijati, već da će u budućnosti moći pomoći svijetu razviti novu svijest, da ne postoje bijeli, crni, crveni ili žuti ljudi, nego da je naš planet naseljen ljudskim bićima.

Jesu li to svi tvoji planovi za budućnost ili postoji još nešto?
Obično je tako, da kad zaključim planove za nešto, ta stvar je za mene već kao završena. Zato uvijek mislim na budućnost. Na mojoj turneji po Francuskoj, sa svojim producentom sam odlučio snimiti DVD o mom koncertu. Snimke su već napravljene i upravo montiramo sav materijal. Nadam se da će za nekoliko mjeseci već biti pripremljen. Što se tiče didaktike, već sam snimio materijal za tri DVD-a, jedan je upravo izašao, a slijede druga dva. U sljedećim mjesecima ću se vratiti u Afriku i snimiti svoju desetu ploču za koju se nadam da će izaći 2005. godine. Kao što vidiš, imam nekoliko planova za buduće mjesece.

Intervju: Mamady "Kargus" Keita, glasnik tradicija (drugi dio)

Skupina Sewa Kan dolazi na pozornicu i postavi se na svoja mjesta. Cece, Youssouf i Elion na bas bubnjevima, Souleymane i Sidiki na djembeju i fantastični par plesačica Mama Adama i Bebey. Započinju svirati i nakon nekoliko sekundi uđe Mamady, kojeg prati delirij publike. Pjevanje, ritmovi i ples iz različnih predjela Gvineje dovode cijeli trg do plesa. Radost je neopisiva. Nakon prvih pet skladbi je energija već na vrhuncu. Skladbe su začinjene složenim prijelazima, izvedenim u potpunoj usklađenosti cijele skupine. Za trenutak Mamady odlazi i prepušta mjesto skladbi, u kojoj glavne uloge imaju samo kora i pjevanje. Zatim se vraća i okrene se publici. Izgleda, kao da ih je sve primio za ruke i zabava ponovo počinje. Približno na polovini koncerta pukne koža na jednom od pratećih djembe bubnjeva. Mamady pita publiku, da li netko može posuditi djembe bubanj. Netko iz publike ponosno, a požrtvovno, posudi djembe Sidikiju Camari i zabava se nastavlja. Nakon više od jednog i pol sata, kad već izgleda nemoguće nastaviti s tako snažnim ritmom nastupa, glazbenici još povećaju energiju sviranja i sa zapaljenom publikom dolaze do velikoga finala. Mamadyjevo predstavljanje članova skupine je upravo ganutljivo; s najvećom prirodnošću osvijetljuje sposobnosti svih svojih kolega na bini i zahvali se publici, koja je došla sa cijeloga poluotoka (Italije). Aplauz publike je tako glasan i buran, da se skupina brzo vraća na binu i odsvira još dodatak. Nastup je time završen. Glazbenici teško napuštaju prizorište, jer su okruženi zapaljenim obožavateljima.

Možeš ukratko opisati svoje iskustvo u gvinejskom nacionalnom baletu? Što ti je to znaćilo?
Balet Djoliba je za mene bio vrlo važan. Tijekom života na selu upoznao sam tradicionalnu predaju. Do trinaeste godine sam živio u svom selu Balandugu, zatim sam bio primljen u Sigurijev balet. Tu su odmah počele novine. Ritmovi, koje smo uobičajeno svirali u našoj tradiciji, dobili su novu širinu, postali su dio nečeg novog, bili su priređeni za potpuno određenu koreografiju i svirani u točno određenom tempu. Koreografija ima tako fiksiranu dužinu, koja odgovara zahtjevima režisera predstave. U tradiciji to ne postoji. Ako sviraš na svadbenoj ili žetvenoj svečanosti, može se desiti da ćeš morati svirati pet, šest ili sedam sati, sve dok traje zabava. A u baletu su se rađale sasvim drugačije potrebe. Ponekad su jedan za drugim slijedili različiti ritmovi ili su bili potrebni signali za promjenu koreografije. Pojavili su se zahtjevi, koje prije još nisam sretao. Na početku sam se osjećao malo izgubljen. Vođa baleta mi je savjetovao neka otvorim svoj um i ostvarim nešto novo. Baletu se dakle mogu zahvaliti, jer mi je otvorio novi put - put nastupa. Put prema nečemu, što u tradiciji uopće ne postoji. To iskustvo mi je puno dalo. Omogućilo mi je razvoj drugačijeg odnosa prema većoj publici i dovelo me do toga da sam jako narastao u glazbenom, tehničkom i aranžerskom smislu.

Usput, kakva je budućnost tradicije afričke glazbe?
Kad se kaže Afrika, govori se o jednom kontinentu. I kad se govori o tradiciji Mandingo, govori se o jednoj tradiciji, koja uključuje različite države i narode. Uključuje Gvineju, Mali, Burkinu Faso, Obalu Slonove kosti i Senegal, ili bolje, dio tih država. Da odgovorim na tvoje pitanje, vjerujem da je predaja uvijek tamo. Jedina stvar, koje se danas bojim je da mladi, koji žive u gradovima, glavnim gradovima tih država, uče djembe neposredno u baletima i plesnim skupinama za nastupe. To znači da odmah nauče moderne oblike aranžiranja skladbi, mijenjaju ih, unose prijelaze i promjene tempa i tako stvaraju nešto novo vlastitim, osobnim pristupom. Međutim, ako pitamo te mlade za naziv svakoga ritma, kojega poznaju, njegov izvor, kojoj etničkoj skupini pripada, u kojim prilikama se svira, itd ... samo rijetki od njih će znati odgovoriti na ta pitanja. To je stvar, koja nas, čuvare tradicije, malo plaši. Odgovori na ova pitanja, poznavanje starih tradicija, predstavljaju temelje te kulture. Ako poznajemo temelje nema teškoća sa stvaranjem nečega novoga. Sav didaktički materijal, kojeg sam do danas stvorio, knjiga, DVD-ovi koje sam spomenuo, sav moj rad namijenjen je jednom cilju. Predstaviti ljudima cijeloga svijeta, zajedno s afrikancima, što stoji iza te tradicije, što znači ta stara umjetnost. U kojim prigodama se svira neki ritam i zašto je bio tako zasnovan. Izvorno se nije sviralo samo iz veselja do sviranja. Najprije su bile različite prigode i događaji. Svadba, obrezivanje, zabava maski bili su prvi takvi događaji. Zatim su došle pjesme i nakon pjevanja ples. Nakon plesa, djembe. Htio bih opisati jedan primjer. Kad se u tradiciji Mandingo rodi dijete, roditelji ne objave odmah njegovo ime, već pričekaju sedam dana. Sedmi dan se u deset sati ujutro svi okupe. Roditelji, novorođenče, roditelji oca i roditelji majke. Pozvani su pjevači ("griots") i pjevačice ("griottes") i započinje slavlje. Pjevačice pjevaju ime djeteta i ime roditelja, o ljubavi majke prema djetetu i o radosti cijele obitelji zbog rođenja. Svi ritmovi, koji se sviraju vezani su uz pjesme koje se pjevaju. Plesovi su specifični za tu prigodu. Kod slavlja zemljoradnika, drugačije su pjesme, drugačiji plesovi i ritmovi. To je tradicija, koju ne smijemo izgubiti. Poznavati značenje svakog slavlja je vrlo važno.

Kad smo upravo kod toga, htio bih ti postaviti pitanje o tradicionalnim solo frazama. Zašto je njihovo poznavanje tako važno?
U svakoj religiji možemo pronaći tradicionalne solo fraze, koje ja nazivam "izvorno soliranje". Ta izvorna soliranja su nastala u potpunom skladu s koracima tradicionalnog plesa. Dakle, te fraze nisu improvizirane, već su napravljene namjerno za određene plesne korake. Potrebno je reći da nisu svi plesovi jednaki. Postoji nekoliko vrsta tradicionalnih plesova koji su u cjelini improvizirani. Plesači izađu iz skupine, počnu plesati i djembe jednostavno improvizira preko osnovnog ritma. U tom slučaju se između solista i plesača uspostavi neka vrsta telepatije i obojica zajedno improviziraju. Kad govorimo o izvornim soliranjima, to se gotovo uvijek odnosi na grupne plesove, kao što je primjerice ples maski. Ovi plesovi zahtijevaju posebnu izvedbu određenih pokreta koji prate točno određene fraze.

Sa gledišta učenja, što savjetuješ svima koji uče svirati djembe?
Učenje izvornih soliranja može biti korisno i nekome koga tradicija posebno ne zanima. Tradicionalne fraze predstavljaju za početnika nekakva ulazna vrata prema improvizaciji. Primjerice, svoje učenike naprednijih skupina podučavam izvornim soliranjima. Zatim ova izvorna soliranja spoje sa frazama koje sami improviziraju. To je najznačajniji dio kojega nije moguće izvesti bez poznavanja izvornih soliranja. Kad jednom usvoje ove fraze i kad je netko sposoban odsvirati ih bez poteškoća, mnogo je lakše svirati s jednakim osjećajem i izmišljati vlastite fraze. Tradicionalne fraze vrlo dobro odgovaraju osnovi i pomažu našem uhu u razumijevanju osnovnih naglasaka unutar određenog ritma. Ako pratimo taj osjećaj, puno je lakše razviti vlastito fraziranje, uz poštivanje tempa i strukture ritma. Djembe nije bubanj koji bi bio namijenjen samo stvaranju buke, već suprotno, to je instrument koji govori. Da bi govorio, potrebno je što bolje poznavati njegov jezik.

Istina je. Djembe govori, međutim, koliko zvukova može proizvesti?
U početku obično stvaramo samo buku. Kasnije je ipak dobro naučiti tri osnovna udarca: "le claque", "le ton" i "la basse" (slap, ton i bas). Ova tri različita zvuka sasvim su dovoljna za sviranje svih tradicionalnih ritmova, soliranja i improvizacija. Naravno, možemo proizvesti i mnogo drugih zvukova, međutim, to je zaista već profesionalan rad. Svatko među nama u svom dnevnom pristupu instrumentu, može mirno razviti taj aspekt. Ne radi se o prisilnom radu ili radu bez strpljenja. Radi se o vrlo prirodnom radu, koji se izvodi polako uz razvijanje velike ljubavi prema instrumentu. Strpljivim sviranjem i ljubavlju, kao i isprobavanjem, možemo svakoga dana otkriti nešto novo u našem instrumentu. Tako će nam se desiti da ćemo otkriti i nove zvukove. Stvarno će nam postati jasno da su uvijek bili tamo, samo da ih nismo uspjeli pronaći. Tada će biti najvažnija upravo naša ljubav i ustrajnost, da zaista savladamo vještinu, koju smo slučajno otkrili. To je kao odnos između dvije osobe. Postupno se upoznaješ , dan za danom. Tako ćemo s dovoljno ljubavi, hrabrosti i strpljenja otkrivati nove i nove stvari nakon tjedana, mjeseci, godina i desetljeća. Nije potrebna nikakva snaga, već umjerenost i strpljenje i prvenstveno ljubav.

Kad govoriš o ljubavi do insturmenta - koristiš li samo jedan djembe? Već koliko dugo?
Ne, kao što ti je možda poznato, imam više od jednog djembeja. Imam jednog vrlo starog, kojeg sviram već dugo vremena i na njega sam još uvijek vrlo vezan. Za mene je gotovo svet. To je djembe, koji me je pratio u mojoj karijeri i s njim imam sličan odnos kao i s čovjekom. Na njemu sviram samo tu i tamo, iako ne više toliko kao nekada. Uvijek je kod mene doma i s njim sam doživio najljepše trenutke svojega života. On je kao stari prijatelj.

Još zadnje pitanje. Kakve vrste vježbi preporučuješ početnicima na djembeju?
Nema posebno zamršenih uputa. Naučite svirati jedan ritam pravilno, precizno i tek kad ga možete sa sigurnošću odsvirati, nastavite sa složenijim ritmovima. Postupno ćete poboljšati zvuk i točnost. Opet postupno, savladati ćete ritam i uz veću brzinu sviranja.

Hvala, Mamady, za sve. Nadamo se da ćemo te opet uskoro vidjeti u Italiji.
Na žalost, neće biti tako jednostavno vratiti se u Italiju. Organizatori talijanskih festivala etno glazbe izgledaju sve manje zainteresirani za nastupe takve vrste. Sljedeće godine namjeravam krenuti na turneju za promociju moga DVD-a i tom prilikom bi se vrlo rado vratio u Italiju.

Uvjeravam te da bi bili vrlo sretni, kad bi te još koji put mogli doći bodriti na tvom nastupu. Nadam se da će interes organizatora ubuduće biti veći. Doviđenja.




Autor piloga: Antonio Gentile
preuzeto iz revije Percussioni, br. 157
Fotografije: Bor Slana
Prijevod sa talijanskog: Janez Pirc


BIOGRAFIJA
Mamady se rodio u kolovozu 1950. godine kao sedmo dijete Toumanija Keïte, u selu Balandugu u regiji Wassolon u Gvineji. Neposredno prije rođenja, vidovnjak je rekao majci da će njen sin postati poznat na četiri strane svijeta. Već kao dijete, Mamady pokazuje talent sviranja na svim površinama koje mu dođu pod ruku i već sa dvije godine dobio je na poklon svoj prvi djembe. Uskoro je dobio nadimak Nankama, što znači "rođen da bi to radio". Sa pet godina počinje učiti umjetnost sviranja na djembeju kod seoskog majstora imena Karinkadjan Konde. Kao desetogodišnjak već prati svoga majstora u sviranju na seoskim zabavama, sa tirnaest je pozvan u regionalni balet Siguirija. 1964. godine je izabran u gvinejski nacionalni balet u kojem vodi brojne turneje po cijelome svijetu. Za svoj talent prima dvije zlatne medalje, jednu u Agrigentu 1967. godine, a drugu u Algeriju 1969. godine kao "najbolji afrički bubnjar". 1979. godine postao je umjetnički i tehnički voditelj baleta i to radi sve do 1984. godine. 1986. godine napušta Gvineju i ulazi u skupinu Koteba iz Obale Slonove kosti. 1988. godine se ustali u Belgiji gdje je otvorio svoju prvu školu bubnjanja. Razvio je program učenja kojemu je dao naziv Tam Tam Mandingue i vlastiti glazbeni projekt nazvan Sewa Kan (zvuk radosti). 1991. godine snimio je dokumentarni film Djembéfola, koji svjedoči njegovom povratku u svoje rodno selo nakon dvadeset i šest godina izbivanja. Između 1989. i 2005. godine snimio je devet CD ploča, koje su upisane u povijest glazbe svih vremena. Njegova didaktička aktivnost raširila se od Afrike do Europe i od SAD-a do Japana.

DISKOGRAFIJA
Pod svojim imenom: Nankama, Fonti Musicali (1992); Mögöbalu, Fonti Musicali (1995); Hamanah, Fonti Musicali (1996); Balandugu Kan, Fonti Musicali (2000); Mamady Lèè (2001); A Giatè, Fonti Musicali (2002); Djembe Master, Follow Me Records (2004); Sila Laka, Fonti Musicali (2004).
Mamady Keïta & Sewa Kan: Wassolon, Fonti Musicali (1989); Afö, Fonti Musicali (1998); Live @ Couleur cafe, Fenix Music & Zig Zag World (2005).

Drumtidam
se zahvaljuje Juliju na prijevodu i pripremi teksta