Silvestrovo.
Na bjelini snjega ognjište.
Oko ognjišta pleme ‘Ritam Srca’. Vatra svojim plamenim jezicima liže kamenje pripremajući ga za sweatlodge.
Vrući se zrak uspinje škakljući grane na kojima su se ugnjezdile hrpice snjega.
Svako malo jele iza nas se promeškolje otresajući svoje rahle, bijele pokrivače i tisuće pahuljica pada nam po glavama.
Sudarajući se s toplinom zatiljka otapaju se i kotrljaju niz glatku kožu…
Nelagoda i Bol…
Odmičemo se dalje … samo Joža blaženo gleda prema nebu s pahuljama što u hrpicama padaju na njega i šapće:”Blagoslov, blagoslov…Kako je lijepo osjetiti te hladne kapi što se slijevaju niz leđa…”
….
Kotrljaju se riječi niz usne bezobzirno.
Nema brane razumijevanja da ih zaustavi.
Padaju na uši kao hrpice snjega, toplina osjećaja ih smekšava i kližu niz hrbat sjećanja bolno dodirujući neke stare rane…
Bol grči mišiće i ledi osmjeh na usnama…
…. I malo kasnije…
Pulsira ritam. Pod naletima jednoličnih vibracija otvaraju se vrata zaborava.
BUBNJANJE I PLES U KRUGU(<---klikni-flash animacija)
Tijelo se sijeća.
Iz duboko zakopanih samica i utvrda gmižu uspomene preplašene svjetlom koje ih je posjetilo na krilima tam-tama.
Tijelo se bori tražeći davno zatomljeno stanje ravnoteže.
A onda… nestaje boli … i ostaje samo Mir i slatka praznina…
Napokon bljesak! Otvaraju se vrata Spoznaje.
Nije Bol naš najljući neprijatelj, nego Ravnodušnost, Nesjećanje, Zaborav…hinjena sreća na površini lavine potisnute Boli…
A do zlata koji leži ispod te hrpe Boli može se doći jedino ako duboko zaronimo u nju.
Zato hvala svima onima koji su nas u životu povrijedili jer sa svakim njihovim ‘udarcem’ ta hrpa se topila i naš unutarnji sjaj sve više je emanirao na površinu…
…. I tako vruća para sweatlodgea očistila je naša tijela.
Vrući ritam bubnjeva i šuškalica dotaknuo je one vidljive i nevidljive strune u njemu…a kada je 2005. predavala krunu 2006. mi smo joj zaželjeli dobrodošlicu pjevajući Gayatri mantru…
…
I opet je Saborsko bilo stanica u kojem smo u četiri dana, na razmeđu dviju godina, kretali na uvijek nova putovanja u vlastitu nutrinu nošeni šamanskim ritmom Ivanovog bubnja, uljujlkivani u mrežu tonova koje je ispleo gong, orosivani znojem indijanske kupelji dok je Luka krotio hladnom vodom naše žrtveno kamenje obraćajući se u maniri američkih domorodaca četirima stranama svijeta…
…
Prošla je 2005. a ostalo je pitanje:
Ima li većeg Svemira od nas samih?
Ima li veličanstvenijih prostranstava od onih u nama?
Ima li tajanstvenijih predjela od onih koji se kriju duboko u našoj nutrini?
…
HAUGH!!!
